Evo sjedim i razmišljam nešto, takve misli dolaze mi često.

Ja razmišljam o najdražem biću, Ocu, Majci koji nas rodiše

I kroz ljubav svojoj djeci život podariše.

Nas osmero djece su rodili, svima nama život poklonili

To je poklon darovan od Boga, roditeljska ljubav za svakoga.

Svima nama ljubav su pružili, radili su, slavili su i Boga molili.

Dobri Otac za nas je radio i svoj život nama poklonio.

Poslije drugog svijetskoga rata, nije lako tad živjeti bilo,

Sve najgore tad se dogodilo.

Ta nesretna obaveza bila, svakoga je teško pogodila.

Više puta tata je pričao, kako je sve to teško proživljavao.

Reče tata; « Obavezu moraš izvršiti il ćeš odmah u zatvoru biti».

Ja još nešto zaboravit nesmijem, a otac mi pričao je često.

Kad je moro obavezu dati, prijatelju svom znao se jadati.

Prijatelj mu Mijo Brandić bio a našeg je oca cijenio.

Volio ga, razumio, i odmah mu pomoć je pružio, obavezu da bi odužio.

Sjećat ću se uvjek toga bića, našeg dragog čič Mije Brandića.

Pokoj vječni neka njemu bude, volio je i pomago ljude.

Dok se ovo sve ovako sluša, pedesete dođe teška suša.

Teška suša živjet se ne može, kako dalje o moj dragi Bože?

Nemaš kruha dovoljno za jesti, otac, majka nemaju kad sjesti.

Otac, majka danonoćno radi da im djeca ne osjete gladi.

Tako naši roditelji dragi, cijeli život teško su radili i u muci djecu othranili.

I tad kad su najsretniji bili, kad su nama kuće popravili

Tada dođe to nesretno doba, moraš bježat sa ognjišta svoga.

Milošević rat je otpočeo, teško zlo svima nam donio.

Sve nas je to teško pogodilo a posebno našeg dragog tatu

Što doživi u tom ludom ratu.

Otac nije mogo zamisliti da je moro kuću napustiti.

Ostaviti stoku i imanje pa pomete i pamet i znanje.

Izbjegli smo u Hrvatsku tada, puni boli, puni teških jada.

To je oca teško pogodilo i puno mu života skratilo.

Nije mogo odoliti srcu i zaboravit rodnu mu Dubicu.

U Zagrebu teško obolio ali kući uvijek je želio.

Otac uvijek Bogu se molio, samo da bi taj rat završio,

Odmah bi se on kući vratio.

A kada se taj rat završio, ja bolesnog oca kući sam vozio.

Kad je došo on do kuće svoje onda reče; « E, ovo je moje»!

U Zagreb smo opet se vratili, s našim ocem dalje smo živili.

Svi smo ocu tada pomagali, al najviše naša majka fina

A još više sestra Augustina.

Za sve vrijeme tatine bolesti uz njega su njih dvi stalno bile

I dan i noć njega su dvorile, njegovale i cijelile rane.

Hvala tebi naša majko fina a i tebi sestro Augustina

Što ste tolko vi snage imale i ljubavi što ste tati dale.

 

I tako je tata završio!

U Zagrebu dušu je pustio a u rodnoj

Gornjoj Dubici se sahranio

Sahranit se samo tu želio.

I na svemu hvala dragom Bogu

Ja ponosno opet reći mogu!

 

Živa nam je naša draga majka, vesela je, nasmijana lica

Naša majka lijepa golubica.

Gospe draga tebi puno hvala najbolju si nama majku dala.

Poživi je još puno godina da nam s njome bude lijepo svima.

Ove pjesme neka bude dosta, to je uspomena koja meni od mojih roditelja osta.

 

Sad bi ovu pjesmu s Božjim blagoslovom završio i u Dubici sve bi pozdravio.

Pozdrav vama neka bude svima a pozdrav je od

Bare, Nikole Vidina.

 

Baro Barišić

Munchen 28. 07. 2010.

 

 

Nekad davno, sedamdeset druge

Ja napustih rodno selo s puno tuge

Srce plače a duša me boli

Jer napuštam što najviše volim

Ja napuštam roditelje, sestre, braću,

Još nejake, da bih ocu ja pomogo

Zato odoh u svijet s Bogom

Namjera mi godnu dana bila

Al sudbina svoje učinila

Pa me puno duže ostavila

 

Evo već mi šezdeset godina

I četvero unučadi imam

Često puta kuć sam dolazio

Roditelje i rodbinu oblazio

Tad je život najljepši mi bio

Najviše sam tad se veselio

Veselio svojoj kući doći i

Kroz selo moje rodno proći

 

Svaki put sam polju odlazio

Naše lijepe njive oblazio

Lijepi Vrbak cvijećem rascvjetani

Sce, dušu posebno mi hrani

U Vrbaku djetinjstvo mi prođe

Pjevajući, stado čuvajući i

Pomalo ribu pecajući

 

Još me jedna uspomena veže

Kad se sjetim srce mi se steže

Iz Vrbaka lijep se pogled vidi

Stari toranj bijele goliubice

Crkve naše iz Gornje Dubice

Bila stara sto i četerst godina

Al zadesi je žalosna sudbina

 

Nedavno sam u Vrbaku bio

Starog tornja ja nisam vidio

Neki ljudi zlo nam napravili

Našu Crkvu u ratu srušili

Ni kamena nisu ostavili

Do temelja sve su porušili

Da su barem zvono ostavili

Bože dragi kakvi su to ljudi

Božja pravda njima će da sudi

Dobar čovjek nikad tako nešto nebi učinio

Druge vjere Crkvu porušio

Eno slike iz Donje Dubice iz Dubice i

Iz Novog Grada

Nitko Crkve ne poruši tada

Naša vojska kulturna je bila

Njima Crkve nije porušila

 

I dok braćo ovu pjesmu pišem

Srce boli a duša uzdiše

Kad se sjetim tih prošlih vremena

A od toga sada više ništa nema

Rat je svoje čudo učinio

Planove je svakom promijenio

I mnogi se narod raselio

Raseli se po cijelome svijetu

Razišli se svak na svoju stranu

Svatko nosi svoju tešku ranu

 

Teška rana Domovinskog rata

Moraš živjet bez sestre i brata

Živjet negdje u tuđemu svijetu

Da bih opet nešto steko svom djetetu

 

Još mi jedna želja srce budi

Nesmijemo se zaboravit ljudi

Nema veze gdje tko živi sada

Rodna gruda svokome pripada

 

I na kraju braćo, sve vas pozdraviti želim

Od Dubice, Odžaka i Svilaja

Pruda i Pećnika i Orašja to je meni dika

Pozdraviti u cijelome svijetu

Naše ljude da im dobro bude

Nek vas uvijek Božja sreća prati

I tko god može nek se

Rodnoj grudi vrati

Nikad kasno vratit nam se nije

Barem kada dobjemo penzije

 

 

Baro Barišić / Nikole Vidina /

Župljanin župe Gornja Dubica / Munchen /

Što je lijepo rodnoj kući doći

I kroz svoje rodno selo proći

Još posebno doći za blagdane

Kad nam jutro Božićno osvane

 

Svatko svakom Božića čestita

I srdačno sa svima ispita

Pogotovo nakon ratnih boli

Kada narod još više se voli

 

Najljepše je na Polnoćki biti

I Jaslice svete pohoditi

A Malenom Isusu moliti

Zapjevati Božićne pjesmice

I Božiću širom otvoriti srce

 

Kad Božićno jutro rano svane

Iz kreveta kada se ustane

Božićno se slavi Porođenje

Uz jaslice i malo slamice

 

Pa se onda pečenica jede i

Svak tada na slamicu sjede

Uz pečenku rakija se pije

Pa se pjeva, šali se i smije

 

Poslije jela i vino se toči

Svatko pije kolko može piti

Da li išta od Božića može draže biti.

 

Nakon dobrih objeda i pića

Nećeš vidjet ti živoga bića

Da ne ide na molitvu svetu

Poklonit se Malenom Djetetu

I tako se sveta Misa sluša

I svačija bude mirna duša

 

Poslije Mise tradicija fina

Kolo igra svira violina

Izvorne se pjesme svuda čuju

I tako nam svima poručuju

Da što češće mi opet dođemo

Rodnim selom mi opet prođemo

Da pjevamo da se veselimo

I sa svojim narodom živimo

 

Najljepše je u svom rodnom kraju

Uživati skoro ko u Raju

Rodni kraju u srcu te nosim

Gdje god živim s tobom se ponosim

 

Nikada te zaboravit neću

U tebi sam otpočeo sreću

Sve do smrti tebe ću voljeti

Nikad tebe neću zaboraviti

A u srcu tebe ću nositi

 

Ti si meni i otac i mati

Srce moje za tobom mi pati

Srce pati a duša me boli

Jer iskreno tebe srce voli!

 

Baro Barišić ( Nikole Vidina )

München – župljanin župe Gornja Dubica