Crkveni pastiri o Međugorju

  Kardinal  dr. Christopher Schönborn o Međugorju

 

'Došli smo ovdje kako bismo bili bliski Gospodinovoj Majci', rekli se na misi polnoćki u Međugorju, Vaša Eminencijo. Ove su riječi snažno odjeknule. Molim za pojašnjenje?!

Kardinal: Ja ne mogu zataškati da ljudi dvadeset godina dolaze u Međugorje, kao i to što doživljavaju u Međugorju, da osjećaju blizinu Majke Božje. Ja još do sada nikada nisam bio u Međugorju. Ovdje sam prvi put, ali od trenutka od kako sam biskup, a to je od 1991. godine, jednostavno sam primijetio i kod nas kući plodove Međugorja.

O kakvim plodovima govorite?

Kardinal: Navest ću vam nekoliko primjera. To su pozivi za svećenike. Dosta naših mladih svećenika je dobilo svoj poziv, možda ne samo isključivo u Međugorju, nego u značajnom dijelu zbog Međugorja. Drugo su obraćenja. Mene fascinira da se to događa u svim slojevima društva od plemićkih obitelji, industrijalaca ili obilnih malih ljudi. Na letu iz Beča preko Zagreba za Split upitao me jedan zaštitar kamo idem. Rekao sam idem u Split, a onda u Međugorje. Odjednom se zasjajilo njegovo lice i počeo je pričati da se i on obratio u Međugorju. Prije nekoliko tjedana na jednoj maloj željezničkoj postaji prišao mi je jedan radnik. Ispričao mi je svoju priču. Žena mu je umrla od raka. On je bio očajan a prijatelji su ga doveli u Međugorje. On je ovdje dobio živu i radosnu vjeru. Treći dokaz su ozdravljenja. Jedan mladić koji je bio jako ovisan o drogi pričao mi je da su ga prijatelji skoro prisilili da dođe u Međugorje. Ispričao mi da kada je autobus ulazio u Međugorje, da se s njim nešto dogodilo. Posebno je to što je gotovo odmah izliječen od droge, iako svi mi znamo da odvikavanje traje jako dugo. Četvrta znakovita stvar su molitvene skupine. Poznata mi je molitvena međugorska molitvena skupina iz Beča još iz vremena dok nisam postao biskup. Već osamdesetih godina sam ih upoznao. Nama dominikancima je posebno upalo u oči da ti ljudi satima mole i da je crkva uvijek puna. Crkva dominikanaca u Beču je rijetko kada puna. Ali četvrtkom navečer je uvijek bila prepuna. Oni su ostali vjerni u molitve do danas. Isus je rekao da loše stablo ne donosi dobre plodove. To znači ako su dobri plodovi, onda je i stablo dobro.

Za hodočasnike je Međugorje čudo i očekuju poruku Svete Stolice, dok službena Crkva ne priznaje nadnaravnost međugorskih događanja. Nedavno je i Vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić najavio osnivanje međunarodne komisije koja bi preispitala međugorski fenomen. Što znate o tome i kako vi gledate na zahtjeve za priznanjem međugorskih zbivanja?

Kardinal: Nemam detaljne informacije o toj komisiji niti je to moja zadaća. Ali pridržavam se izjave nekadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije i Kongregacije za nauk vjere Svete Stolice. Ta pozicija je uvijek za mene bila pametna i razborita. Podsjetit ću na tri izjave oko Međugorja. Prvo su fenomeni. Ja sam dogmatičar i bio sam profesor dogmatske teologije. «Non constat de supernaturalitate» - to znači da Crkva još nije dala svoj konačni sud o nadnaravnosti fenomena, niti je to izjavila. Nije zanijekala nadnaravnost, ali niti potvrdila.

Zvuči diplomatski odgovor, no što u praksi znači?!

Kardinal: To jednostavno znači da Crkva nije donijela svoj konačni sud i odluku. Osobno sam uvjeren da je to korektno da Crkva to nije učinila. Dok se ti fenomeni još događaju, Crkva će teško dati konačni sud i odluku. Ti fenomeni su ishodišna točka Međugorja. S time je počelo, s izjavama djece koja su rekla da su vidjeli Gospu i porukama koje su dobila djeca. To što se onda razvilo je drugi fenomen kojim će se u drugome stupnju pozabaviti crkva. Golemi broj hodočasnika od početka dolazi u Međugorje. Ovdje se razvio intenzivni molitveni život, nastalo je puno humanitarnih ustanova.

Oko Međugorja je Crkva razdvojila pitanje ukazanja i pastoralnog rada. No veliki broj hodočasnika i dalje dolazi. Kako se postaviti oko toga pitanja?

Kardinal: Stvorili su se konkretni načini hodočašća i to je za Crkvu jako praktičan izazov. Zato su biskupi iz bivše Jugoslavije 1991. godine poručili da ne smiju postojati službena hodočašća. Ja ne mogu i ne želim organizirati na razini biskupije hodočašće u Međugorje kao što smo to činili u Rim ili u Svetu zemlju. Ali Biskupska konferencija ili Rim nikada nisu zabranili da hodočasnici dolaze u Međugorje, što je sastavni dio treće izjave. Za mene je ona posebno važna, za nas biskupe. Vjernici moraju imati pastoralnu skrb. Ja svoju zadaću kao nadbiskup Beča posebno vidim u tome. Ako ja kao biskup vidim da se u mojoj biskupiji stotine, tisuće ljudi obraćaju, da se mole, ozdravljaju, onda se ja kao biskup moram pobrinuti da oni dobiju dobru skrb. Zato sam svih tih godina podržavao takve stvari kao što je primjerice i udruženje Oaza mira, jedna molitvena skupina koja je nastala zahvaljujući Međugorju. Ja mislim da to dira sve nas biskupa, napose iz onih biskupija iz kojih hodočasnici dolaze u Međugorje, a oni trebaju imati dobru pastoralnu skrb. Tako sam u razgovorima oko Međugorja hrabrio biskupe da podržavaju svoje hodočasnike.

Susreli ste se s vidjelicama, popeli se na Podbrdo. Što ste s njima razgovarali?

Kardinal: Rekao bih malo ironično, da Gospa nije izabrala baš najjednostavnija brda. U Međugorju me fascinira ta koherentnost s drugim Marijanskim svetištima, mjestima ukazanja. Ja sam uvijek govorio da postoji gramatika Marijinih ukazanja. Postoji poseban stil Marijinih ukazanja. Taj stil ima nešto posebno povezano s Gospom.

Na koji način je povezan?

Kardinal: Tri su elementa vezana za ovaj fenomen. Skoro uvijek su Marijina ukazanja djeci. To nisu posebno inteligentna djeca ili posebno sveta, već su normalna djeca. Bernadett čak nije ni znala pisati. Imala je četrnaest godina gotovo kao i djeca ovdje. Kao drugo Marija šalje poruke kroz djecu. To je za jednoga biskupa uvredljivo. Zašto Gospa na dođe u kuću biskupa? Zašto dolazi na brdo puno kamenja ili u špilju koja se nalazi uz rijeku. To je potpuno nepraktično. U Fatimi se pojavila u žbunju. Ona daje poruke kroz djecu jer izgleda da djeca nisu komplicirana. Treći element je: čini se da Gospa ima svoj program. U Fatimi se ukazuje prije Ruske revolucije i ima poruku. U Lourdesu se ukazuje u jednom trenutku kada je racionalizam na visokom stupnju. U Međugorju se ukazuje u jednome trenutku kada čak nismo mogli slutiti da će se Jugoslavija raspasti i to u komunističkom vremenu dok su katolici, pravoslavci i muslimani još uvijek skupa živjeli. Ona se pokazuje pod imenom Kraljice mira. Deset godina poslije toga izbija prvi od četiri rata na području Balkana, a njezina poruka - mir kroz obraćenje, molitvu ima težinu, jačinu, vjerodostojnost. Mogli bi ići i puno dalje i to usporediti s Guadalupeom u Meksiku. Kada je počela europska invazija Amerike, Gospa se ukazala jednome Indiosu. Taj Indios je morao ići biskupu i reći mu što treba učiniti. Mislim da teolozi moraju bolje proučiti tu sintaksu Gospinih ukazanja i u tome kontekstu promatrati fenomen Međugorja.

U Međugorju se uporno moli za mir, no u BiH uspostavljeni politički mir nije pravedan, država je u problemima a u najlošijoj su poziciji najmalobrojniji Hrvati katolici. Što biste sugerirali domaćim političarima ali i međunarodnoj zajednici kojoj je na čelu vaš sunarodnjak Valentin Inzko?

Kardinal: Problem je da se ovdje miješa jako puno svjetskih sila i zato je razmjerno teško za ovako malu zemlju da te probleme jednostavno prebrodi. Trajan mir može se održati samo na pravednom poretku. A to je posebno sada izazov za europsku politiku. Ja sam sretan da je na čelu međunarodne uprave u BiH Valentin Inzko i očekujem da ima veću potporu Europske unije. Siguran sam u jednu stvar da ovo što se događa u Međugorju pridonosi tome miru. No, i ljudi iz cijeloga svijeta dolaze ovdje u malenu Hercegovinu. Bit ću ironičan, ali Hercegovina nikada nije bila poznata u svijetu. Pogledajte koliko Korejanaca sada dolazi u Međugorje. To je nada da će ti ljudi biti veleposlanici u svojim zemljama za ovu poruku mira u srcima ljudi koja polazi iz Međugorja. Ako se na jednome mjestu moli za mir u svijetu, onda je to i poseban blagoslov za jednu zemlju. A Kraljica mira se posebno štuje u sve tri religije. Pravoslavni vjernici imaju dugu tradiciju štovanja Bogorodice. Islam jedva da poznaje neki drugi lik koji bi štovao toliko kao Mariju. Za katolike u ovoj državi to je velika utjeha da se Gospa kod njih ukazuje. A ona, Marija, je neusporediva stvarnost.

 

Izvor: Večernji list, 4 . 1. 2010.

 

 

BOŽIĆNA ČESTITKA

 

     Badnji dan, vjerujem u svima nama budi ono najnježnije. Mislim da nema čovjeka koji na današnji dan neće osjetiti miris djetinjstva. Poput dugo očekivane nade, današnji dan ulazi u naše domove. Na selu ljudi pripremaju slamu, kite borove, pripremaju posnu večeru, peku pečenice, posvuda u zraku je miris nečega neobičnoga, dražesnoga i blagdanskoga. U zraku već anđeli pjevaju melodije Božića. Ako se malo zaustavimo, zatvorimo oči, čut ćemo pjesmu Neba, Neba koje i zemlju poziva da zapjeva, da otvori svoju dušu i primi Malenoga. U srcu treperi pričanja djedova i baka o božićnim običajima, a u očima djece iskri se pitanje upućeno roditeljima što je to Božić ili što će to mali Isus njima donijeti na dar. Ma sva kultura u duša našega bosanskoga naroda odiše Isusovom duhom. Za Njega su ljudi davali živote, a On je čuvao i sačuvao našu rodnu grudu. Narod je oko Isusova rođenja spleo bezbrojne običaje i priče. U njih su se utkale raskošne pjesme, koje su izašle iz izvora srca, dobre volje i vjernog naroda.

     U ponoć će zabrujati zvona, teško će se ljudi moći othrvati, pa i oni koji nikada ne idu u crkvu, da ne odu na polnoćku. Orgulje će zabrujati, vinuti će se pjesma iz svih grla, svi će ljudi u crkvi osjećati kao da su jedno tijelo i jedna duša, a svećenikov pozdrav, njegova propovijed i sve u skladu s pjesmom dočarat će ljepotu Isusova rođenja, čarobnost božićnih običaja, i radost što smo tu, te što imamo čast živjeti u obiteljima koje je svojim pohodom posvetio Božji Sin.

     Večeras, dragi brate i sestro, Majka će sa svojim Sinom pokucati na tvoj dom i srce. Večeras će te pitati znači li On nešto u tvom životu, smije li k tebi svratiti i smije li se nadati da ćeš povjerovati da je on Gospodar svijeta, i da je u njegovim rukama sudbina tvoje budućnosti. Želi ti doći da te pita smije li izliječiti tvoje bolesti, smije li u tvojoj obitelji napraviti mir, slogu i donijeti blagoslov? Isus želi danas doći i upitati te, jesi li svjestan tko te stvorio i poslao u svijet; jesi li svjestan tko može obrisati svu krivicu tvojih grešaka, uvreda ili zloće? Isus te pita jesi li svjestan da u Njegovim rukama leži sudbina tvoje kćeri i sina, sudbina tvoga braka i tvoga posla? Htio bi se nadati da nećemo promašiti bitno u ovome slavlju. Volio bih znati da nisi ovoga Božića ostao prazan, hladan, nemoćan da te Bog pohodi i da ti udijeli sreću koja znači život. Večeras više ništa nije važno. Možeš ostati bez svega što si pripremao, možeš biti bez bora i sjaja svijeća, možeš i ne čuti grmljavinu pjesme i vrisku djece, možeš i ne vidjeti na televiziji i ne čuti na radiju sve što je pripremljeno za Božić, ali važno je da samo jedno primijetiš, a to je da NOĆAS Isus dolazi k tebi i da želi tvoju smrt pretvoriti u život, tvoje krivice u oproštenje, tvoju bolest u zdravlje, tvoje gubitke u ponovne dobitke.

 

     Večeras je tvoj trenutak, večeras će Bog doći na tvoja vrata, zagledati se u oči i pitati te da li ga voliš i primaš?

 

Svim župljanima župe Gornja Dubica, svim župljanima koji su u inozemstvu, svim ljudima dobre volje neka je blagoslovljen susret s vječnim i novorođenim Isusom. SRETAN BOŽIĆ !

 

 

Vaši fratri: fra Velimir i fra Bono

RAZMIŠLJANJE UZ BOŽIĆNU ISPOVIJED

 

Brate i sestro! Božić je po sebi najjači poziv na povratak Bogu jer se Bog u djetetu Isusu rođenom od Marije Djevice u Betlehemu obratio čovjeku i ponudio mu put spasenja. Kad čovjek prihvati Boga koji je postao čovjekom , onda je to obraćenje, a kad krene na put s Bogom koji je uzeo ime „Emanuel“- Bog s nama, onda je to put svetosti. Svetost je najnormalnija posljedica ispovijedi kao prvog čina obraćenja. U ispovijedi se oprašta grijeh i događa iscjeljenje. Početak svetosti se događa upravo tamo gdje počinje ozdravljenje od posljedica grijeha. Marija nas poziva da se nakon ispovijedi odlučimo na svetost.

Ako se zaista odlučimo na svetost, time smo riješili veliki problem ispovijedi. Mnogi su, naime, koji se ionako neredovito ispovijedaju, izgubili smisao za ispovijed, jer se ništa ne događa, jer ponovno čine iste grijehe. Tako se počinje sumnjati u opravdanost ispovijedi i djelovanje milosti. Međutim pravi razlog se nalazi u tome što se čovjek ne odluči za put svetosti. Put svetosti uključuje rast u duhovnom životu, rast u ljubavi, vjeri i nadi. A tamo gdje ima vjere, nade i ljubavi, tamo nestaje grijeha i nastavlja se hod s Bogom koji je iz ljubavi prema tebi i meni postao čovjekom. Da bismo mogli shvatiti pravi smisao ispovijedi i smogli snage za put svetosti, trebamo se odlučiti za redovit sakramentalni život.

Zato dragi moji, ne odgađaj svoj duhovni napredak za sutra jer zlo koristi svaku i najmanju priliku da se učvrsti u dušama i srcima ljudi. Zlatno pravilo duhovnog života glasi:“Završi dan kad završava, i ne počinji dan prije nego što dan započne“! Drugim riječima, na koncu minulog dana treba zahvaliti Bogu za dobro koje smo danas učinili i tražiti oproštenje te oprostiti svima kako bismo mogli imati miran san i započeti novi dan. Ako se ta zahvalnost i praštanje ne dogode, ne može se početi novi dan. Duša ostaje i prošlosti i time ugrožava današnji dan. Isto se događa kad čovjek bježi u budućnost i opravdava svoje strahove zbog mogućih problema u budućnosti. Marija, naša draga i lijepa Majka nas uči da budemo slobodni za dan koji nam je darovan da u toj slobodi djelujemo. U svemu je Ona s nama. I u odluci za svetost želi da shvatimo da je Ona s nama. Ona zna put, pozna sredstva i prati nas svojim zagovorom. Lijepo je krenuti s Marijom na put svetosti. Božić je za to posebna prigoda.  Ništa nam ne ostaje drugo nego da i sada otvorimo svoje srce i molimo: Bože, Oče! Hvali ti jer si u svojoj očinskoj ljubavi mislio na nas i poslao nam svoga Sina. S Marijom, Tvojom poniznom službenicom, molimo te:“ Pošalji nam svoga Duha Svetoga neka on pripremi naša srca za dolazak Tvoga Sina, kao što je pripremio i Marijino srce.

Blagoslovi sve ispovjednike da budu produžena ruka tvoga Milosrđa, i sve koji se ispovijedaju da susretnu Tvoju ljubavi povjeruju u Tvoje milosrđe. Neka blagdan Tvojega Sina bude svima na spasenje. Tako neka bude. Amen.

‘Cjepivo protiv svinjske gripe je opasno i može izazvati bolesti’

 

Hrvatski liječnici, svjetski medicinari i imunolog srećko sladoljev upozoravaju da prava opasnost NIJE VIRUS, NEGO cijepljenje protiv gripe tipa a podtipa h1n1

 

Cijepiti se ili ne protiv svinjske gripe? To je pitanje koje muči milijune građana u Hrvatskoj i svijetu. Liječnici u službenim izjavama tvrde da podržavaju cijepljenje, ali kad isključite diktafone, onda ističu da neće cijepiti nikoga od svojih ukućana, a i novinarima, onako utiho i dobronamjerno, savjetuju da se ne cijepe, posebice ako su zdravi.

 

Ministar zdravstva i socijalne skrbi Darko Milinović izbjegava odgovor na pitanje hoće li se cijepiti protiv “nove” gripe, a jedan od najmoćnijih HDZ-ovaca i potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks kaže: “Neću se cijepiti, imam previše informacija o tome da je cjepivo dvojbene vrijednosti.”

Je li Šeksu supruga Anica, inače liječnica specijalistkinja u KBC-u Zagreb, preporučla da se ne cijepi? Znaju li vodeći ljudi u zemlji nešto što ne zna javnost? Spomenimo da ni premijerka Kosor ni šef Liječničke komore Minigo nisu sigurni hoće li se cijepiti. Država troši milijune kuna na cjepivo koje ne žele koristiti ni vodeći ljudi u zemlji, ali savjetuju drugima da se cijepe!

 

I što s milijun i pol doza sumnjivog cjepiva ako se ne kraju ne iskoristi? “Ono se spaljuje. U Hrvatskoj za to nemamo uvjete, pa ćemo ga spaliti u Austriji”, kaže nam jedan imunolog, navodeći da se ni on neće cijepiti, kao ni itko iz njegove obitelji. Spaliti cjepivo, tj. desetke milijune kuna!? Pa zbog čega smo ga, pobogu, onda uvezli?

 

Poljska ministrica Ewe Kopacz odbija uvesti sporno cjepivo u zemlju; bivša ministrica Finske Rauni Kilde kaže da je cjepivo štetno za zdravlje i da je produkt “farmakomafije” kojoj je najvažnija zarada, a i kontroverzni bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko tvrdi da je cijelu paniku oko “svinjske gripe“ iskonstruirao farmaceutskih lobi u svrhu zgrtanja novca - do početka 2010. godine farmaceutske tvrtke će na neprovjerenom cjepivu protiv svinjske gripe zaraditi 700 milijuna dolara, i još nekoliko milijarda u sljedećih nekoliko godina.

 

I priznati znanstvenici, politički dužnosnici, kojima se do jučer kosa na glavi dizala od spomena riječi “zavjera”, odjednom nepotrebnu paniku također opisuju kao urotu nezamislivih razmjera, a sve u svrhu zarade.

 

No, vratimo se hrvatskim liječnicima. Zašto su pojedinci u zdravstvenom sustavu tako licemjerni - s jedne strane na televiziji sugeriraju da se svi obvezno cijepimo, a onda, kada se kamere ugase, tvrde suprotno? Nismo licemjerni, kažu, radimo za državu koja je kupila cjepivo i ne smijemo raditi protiv onih koji nam daju plaće. I što je onda bitnije, pitamo se, Hipokratova zakletva ili novac. Očito ovo drugo.

 

Zagrebačkom imunologu dr. sc. Srećku Sladoljevu ipak nije važniji novac, te po cijenu daljnjih sankcija govori o zdravstvenim rizicima cjepiva. Podsjetimo, Sladoljev je nedavno u medijima, kao član Nadzornog odbora Hrvatskog imunološkog zavoda, upozoravao na moguću poslovnu štetu ako se naruči 330 milijuna kuna cjepiva protiv svinjske gripe, bez čvrstih ugovora o daljnjoj distribuciji. Kažnjen je suspenzijom. Tada je govorio o financijama, nije spominjao nuspojave cjepiva, ali sada za “Slobodnu” sasvim konkretno prvi put progovara i o potencijalnoj zdravstvenoj štetnosti cjepiva protiv svinjske gripe, i to za milijune ljudi u regiji koje bi ga trebale primiti.

 

- Cjepivo nije potencijalno opasno - ono je sigurno opasno zbog kombinacije snažnog imunostimulatora (skvalena) u cjepivu i prirode samoga virusa. H1N1 je izrazito imunogeničan. Ako cjepivo k tome primi zdrav, mlad organizam koji je imunološki superioran virusu, postoji dokazana opasnost od kasnijeg nastanka teških autoimunih bolesti. Te bolesti počet će se kod nekih razvijati s vremenskim odmakom i isprva napredovati sporo.

 

Prve simptome oboljeli će osjetiti tek nakon više godina - tvrdi Sladoljev, inače zaposlenik Zavoda koji je i naručitelj “opasnog cjepiva”! Sladoljeva, koji je specijalizirao imunologiju i imunološke reakcije na cjepiva su njegova specijalnost, smo pitali da nam konkretno kaže o kojim se bolestima radi i kakve su posljedice.

 

- Spomenut ću multiplu sklerozu, lupus, reumatoidnui atritis i amnijsku lateralnu sklerozu (ALS). A da doznate o kakvim se bolestima radi, bolje da kontaktirate njihove udruge i pitate oboljele, a ne liječnike! Sve su povezane s autoimunošću, odnosno pogrešnim prepoznavanjem vlastitih tkiva kao stranih i reakcijom na njih. Pobol od ALS-a bivših američkih vojnika u Zaljevskom ratu, tada zdravih i mladih ljudi cijepljenih s dodatkom spomenutog pojačivača, povećan je u odnosu na američki prosjek 200 posto!

 

Znanstveni rezultati su signifikantni i potvrđuju neku hipotezu ako se pokus od kontrole razlikuje 20 posto. Što reći za signifikantnost od 200 posto? Iz ove perspektive, “zaljevski sindrom”, bio je, nažalost, možda najuspjeliji klinički pokus ikada. A ako nekoga zanima što je ALS, neka pročita “Utorkom Morrie”, svojedobni bestseler. Knjiga je toliko potresna da sam plakao - upozorava Sladoljev, kojega smo upitali zbog čega nitko ne govori o tim posljedicama cjepiva protiv svinjske gripe.

 

- Pojedinci govore, ali ne oni koji bi to morali. Šute zbog diktata suvremene politike koja čovjeka doživljava iskrivljeno. Umjesto osjećaja zajedništva, društvenim tokovima upravlja vulgarna i primitivna “inteligencija” profita – od jedne kune napraviti dvije. Ako zbog pandemije više mjeseci s posla bude izbivalo 10 ili 30 posto radno najsposobnije populacije, a to su upravo mladi i zdravi ljudi, politiku će više brinuti pad prihoda i porast troškova zbog bolovanja nego pojedinačne ljudske sudbine za deset ili više godina. To je razlog što se moralo ušutkati poljsku ministricu zdravstva.

No, finsku ministricu ipak nisu ušutkali - kaže Sladoljev, navodeći da će vrijeme svakako iznjedriti nuspojave. Taj stručnjak je iznio i stav o nepotrebnoj panici izazvanoj zbog svinjske gripe.

 

- Svaka panika je nepotrebna, ona je zapravo štetna. Sjetimo se SARS-a i ptičje gripe, ali i “hrvatskog modela” za suzbijanje najavljenih pandemija, kada smo u rat protiv kokoši i gusaka poslali elitne jedinice s automatskim oružjem.

 

Ni “svinjska” gripa ne pokazuje razmjere pandemije. Zaraženi se broje stotinkama promila, a ne postocima. Predviđanja se zasad ne ispunjavaju, no tko može točno znati unaprijed? Ozbiljnije “pandemije” sa smrtnim ishodom u našoj zemlji su karcinomi, dijabetes i krvožilne bolesti. To su posljedice stresa i lošeg načina života, to je ono što nas treba brinuti. Na kraju smo dr. Sladoljeva pitali hoće li se on i njegova obitelj cijepiti.

 

- Nećemo, sigurno! Uostalom, moja mlađa kći (9) pandemijsku gripu već je preboljela, kao i neke njene školske prijateljice. Kod svih je certificiranim imunološkim testom iz brisa nosa dokazan H1N1. Djeca su tri dana imala visoku temperaturu i to je sve - kaže Sladoljev, ipak navodeći da bi za starije osobe, kronične i imunokompromitirane bolesnike, zbog općeg stanja organizma i oslabljenog imunološkog odgovora, bilo bolje da dobiju cjepivo jer gripa može biti dodatna komplikacija od koje mogu i umrijeti. “Naglašavam, ne umrijeti od same gripe, nego od svega zajedno”, kaže.

 

Svinjska gripa nije opasnija od obične, čak je, kažu, benignija od sezonske, ali ipak u medijima svaki umrli dobiva svoju naslovnicu. Podsjetimo, 2003. godine u Splitu je čak 17 ljudi preminulo od gripe, sezonske. Sjeća li se itko ikakve panike? Ne.

 

Zasad se bilježi pet smrti od svinjske gripe u Hrvatskoj. No ni to nije posve točno - svi ti bolesnici, osim jednog, imali su ozbiljne bolesti, poput leukemije. I obična prehlada ih je mogla ubiti. Dakle, umrli su OD dijabetesa, leukemije, ali nekim čudnim kriterijima vodi se da su umrli od gripe. Takav naputak - da kao uzrok smrti navede povod, a ne uzrok dala je - Svjetska zdravstvena organizacija.

 

Zašto, kad se tako napumpava broj mrtvih i stvara pogrešna slika. Ili baš zato? Po toj logici WHO-a ni Ana Rukavina nije umrla od leukemije, nego od benigne upale oka jer se tijelo nije imalo čime braniti, pa je za nju bila kobna infekcija s kojom tijelo inače bez problema izlazi nakraj. Zašto se onda upalu oka ne vodi kao uzrok smrti?

 

Prema uvjerenju dvojice novinara koji su razgovarali s visoko pozicioniranim osobama u UN-u i WHO-u, pandemija novog soja svinjske gripe u Meksiku posljedica je umjetno razvijenog patogena. Novinari su članak objavili na “Online Journalu” i drugim svjetskim medijima. Kao izvor zaraze oni ne navode Meksiko nego tajne laboratorije u američkoj vojnoj bazi Fort Detrick.

 

Mediji u Mexico Cityju tvrde da bi bilo logično da virus gripe ‘ide’ sa svinje na čovjeka, ali među svinjama nije zabilježena zaraza. Iako su prvotno takve konstrukcije u medijima nazvane spekulacijama, sve je više medija i političkih dužnosnika koji su zaista skloni vjerovati da je gripa umjetno stvorena. Spominju i kako se virus tipa A podtipa H1N1 sastoji od gena svinja, te od sojeva ljudske i ptičje gripe. I austrijska novinarka Jane Bürgermeister je nedavno konkretno optužila farmaceutske tvrtke za namjerno provociranje zaraze.

 

Njenu stranu drži i poznati kanadski liječnik Ghislaine Lanctôt, autor knjige Medical Mafia. Svi oni navode da bi WHO (Svjetska zdravstvena organizacija) uskoro mogla, ako pojedine zemlje poput Poljske odbiju kupiti cjepivo, preporučiti da cijepljenje ne bude dobrovoljno, nego obvezno!

Dokaze koje je predstavila Jane Burgermeister, relevantnim drži i glavi svjetski teoretičar zavjere David Icke, a austrijsku novinarku podupire i Wayne Madsen, nekadašnji časnik američke Mornaričke obavještajne službe. I on tvrdi da je virus svinjske gripe, baš kao i HIV-a, umjetno stvoren. “Razmjeri i brzina planiranog programa cijepljenja suludi su, uzme li se u obzir da je golema većina onih koji su se zarazili virusom imala vrlo blage simptome”, naveo je Icke, koji zajedno s autrijskom novinarkom spominje kontroverzni slučaj iz Švicarske iz travnja ove godine.

 

Tada je pet ampula s uzorkom virusa svinjske gripe eksplodiralo u vlaku u kovčegu mladog medicinskog tehničara koji je uzorke gripe nosio iz mjesta Gallen u Ženevu. Tehničar je radio za Nacionalni centar za gripu u Ženevi, a prijevoz uzoraka zarazne bolesti je odobrio i švicarski Savezni ured za zdravstvo. Nepoznato je kako su ampule koje su bile hermetički zatvorene i koje je hladio suhi led, ekspolodirale u blizini Freiburga u 18 sati i 40 minuta. Nedugo zatim pojavili su se i prvi oboljeli u Europi.

Poruka kardinala Puljića za Nedjelju Caritasa

 

Ne zaboravite one koji su od svijeta zaboravljeni

 

Predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i predsjednik Caritasa BK BiH kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, uputio je svoju Poruku za Nedjelju Caritasa u BiH koja se obilježava na treću nedjelju Došašća, 13. prosinca 2009. Poruka nosi naslov: „Ne zaboravite one koji su od svijeta zaboravljeni, a prenosimo je u cijelosti:

Već je postala redovna praksa da uz Nedjelju Caritasa dobijete poruku koju šaljem kao predsjenik caritasa BK BiH. Tom porukom želimo animirati našu kršćansku i katoličku javnost u toj bitnoj odrednici pastoralne djelatnosti u našim župama i u našim biskupijama. Tako i ove godine šaljemo našoj javnosti ovu poruku nadahnutu ovom svećeničkom godinom i bitnom pastoralnom djelatnosti a to je karitativna djelatnost i zauzetost.

Ta siromaha svagda imate uza se

Kad govorimo o naravi svećeničkog poslanja i službe, majka Crkva nas jasno upućuje na to da je svećenik u prvom redu pastir, posvetitelj te učitelj vjere i morala. Za to je osposobljen i za to je poslan i povjeren narodu Božjem. No, iskustvo rada u Gospodnjem vinogradu pokazuje uvijek iznova da pored ove tri navedene službe postoji i ona četvrta, koja se počesto cijelom silom društvenih prilika i neprilika promeće u goruću i vrlo moguće u najzahtjevniju svećeničku zadaću. Ovdje se svakako misli na karitativnu službu. Usprkos svom društvenom, kulturnom i tehničkom napretku, kao i dugom povijesnom odmaku, živi smo svjedoci istinitosti i aktualnosti onih upozoravajućih Isusovih riječi, upućenih njegovim učenicima: „Ta siromaha svagda imate uza se i kad god hoćete možete im dobro učiniti…“ (Mk 14,7)!

Isus - Mesija siromaha

Svijet u kojem živimo je prošaran različitim kulturama i mentalitetima; u njemu egzistiraju manje i više napredna ljudska društva. No, siromaha ipak svugdje ima. Bez obzira da li se radilo o nekom velegradu Zapada ili o sušnim afričkim bespućima, svugdje ima onih, koji na ovaj ili onaj način oskudijevaju i koji ako već otvoreno i ne traže, barem stidljivo očekuju pomoć. Također, teško je ne primijetiti da se siromasi uvijek rado obraćaju katoličkim svećenicima za pomoć: i župljani i ne župljani, i kršćani i nekršćani, vjernici i nevjernici … svi oni rado i puni nade kucaju na vrata naših župnih ureda. Možda su upravo u ovom smisli osobito zanimljiva neka iskustva naših svećenika sa siromašnim inovjercima. Kad ih se upita zašto se ne obrate svojim vjerskim službenicima za pomoć, oni počesto nehajno odmahnu rukom, to jest, učine nešto što bi se moglo protumačiti kao: „Niti bi ih pitao, niti bi oni što dali“. Ali, kad se ovi nađu pred vratima naših župnih ureda, onda i pitaju i nadaju se. Svećenika svakako ovakva „pažnja“ siromaha može pomalo iritirati, pa čak ponekad i uvrijediti. On se pita i razmišlja: „Pa zašto mi stalno dodijavaju; pa ja sam svećenik, a ne socijalni radnik“? Pita se ovako, jer možda počesto i sam zaboravlja da iz njega zrači Krist – prijatelj i Mesija siromaha. Da, iz njega zrači Onaj, koji nije bio od ovoga svijeta, a Njega su uvijek i ljubili ponajviše oni odbačeni i zaboravljeni, upravo oni koji se od ovoga svijeta više nisu imali čemu nadati. Njima je Isus bio jedina nada i oni su istovremeno u Njemu vidjeli svoju jedinu šansu.

Složenost problema

Kako se svećenik gotovo uvijek nalazi u situaciji da objektivno ne može pomoći svima onima koji pomoć potražuju, on tako mora silom prilika primjenjivati određene kriterije te vršiti stanovitu selekciju među potonjima. Ovdje se susrećemo s vrlo teškim pitanjima. Nije lako odlučiti tko je od koga potrebniji, ili još teže: tko je pomoć zaslužio, a tko ne? Ovo drugo pitanje je osobito izazovno i bremenito, jer nas izravno vodi prema jednom još težem pitanju, a ono glasi: Da li je siromah možda sam sebi ponajviše kriv zbog svog bijednog stanja? U ljudskom racionalizmu ovo će pitanje gotovo uvijek pronaći potvrdan odgovor: „Da, kriv je i zato mu ne treba pomoći“! Vrlo je lako pri tome zaključiti: da je malo više učio i radio, ili da je znao bolje iskoristiti šanse koje su mu se pružale, ili opet, da se na vrijeme počeo liječiti od svojih problema, ova mu se bijeda svakako ne bi dogodila! Problem ovog pitanja nije u tome što bi ono eventualno bilo besmisleno ili neutemeljeno, već naprotiv, mogli bi smo na paradoksalan način izreći da njegova opasnost upravo leži u njegovoj racionalnoj smislenosti i utemeljenosti. Navedeno pitanje –kako rekosmo- vodi neminovno prema zaključku „da, kriv je“, ali nije li to samo „otkrivanje tople vode“? Pa normalno da je kriv, odnosno, pa zar postoji ljudsko stvorenje pod svodom nebeskim, a da nešto nekom i zbog nečega nije krivo i dužno? Krivica se lako pronalazi, no, na kraju ostaje pitanje kako se treba prema njoj odnositi. Ovdje se svakako moramo prisjetiti da u korijenu kršćanstva ne stoji vjera u vlastitu zaslužnost i savršenstvo, nego vjera u čudesnu Božju ljubav, koja je u stanju prigrliti i ono bijedno, mizerno i nedostojno. Ta nije li Isus upravo došao radi onih kojima svijet više nije mogao ili barem nije htio pomoći? Ne druži li se on rado sa odbačenima i nečistima i nije li on liječnik bolesnih, a ne zdravih (usp. Mt 9,10-13)?

Premda netko može u to posumnjati, Isus u svojoj radikalnoj spasiteljskoj ljubavi nije bio ni malo neracionalan ili nelogičan. Naime, ljubav je u suštini vrlo logična i racionalna stvarnost, s tim da se ovdje radi o jednoj višoj logici i jednoj višoj racionalnosti, koje običnom čovjeku mogu izgledati nejasno, pa čak i suludo. Pođimo ovdje od jedne jednostavne i lako shvatljive pretpostavke. Pojedinac ne može biti sretan, ukoliko cijelo društvo nije sretno i jednako tome samo obratno: društvo ne može biti u potpunosti sretno, ukoliko u njemu egzistiraju nesretni pojedinci! Kako dugo uživati u sreći, ako se u tvojoj blizini gomilaju nezadovoljstvo, gnjev i srdžba? Zapravo je više upitno, kako uopće čovjeku može pasti na pamet, da će biti sretan, ukoliko svoj mali svijet sakrije i izolira od problema i nevolja drugih ljudi? Kažu da je povijest učiteljica života, a ona nam upravo na više mjesta pripovijeda o malim zaboravljenim ljudima, koji jednog dana odlučiše na najbolniji mogući način –kroz bune i ratove- podsjetiti one velike, bogate i bezbrižne da su oni još uvijek tu i da su zapravo vrlo jaki i snažni, iako se takvima nisu činili. Zato jedna djelatna karitativna ljubav nije ni ludost, a još manje luksuz. Ona je temelj mira i jedinstva u ljudskom društvu, a ovi opet predstavljaju temelje sretnog čovjekovog života i opstanka.

Svakako, djelatna kršćanska ljubav ne treba i ne smije tražiti svoje utemeljenje i opravdanje samo u potrebi socijalnog mira i sigurnosti. Ovdje dolazimo do same naravi božanske ljubavi, koja se u osobi Isusa Krista utjelovila na jedinstven i neponovljiv način. Ova ljubav svjedoči da naš Bog nije božanstvo, nego upravo jedini i pravi Bog, koji kraljuje i bdije nad svime i nad svima. Isus se tako nije pokušao obraćati samo određenim krugovima ljudi. Naprotiv, on u svom javnom poslanju pokazuje da su mu svi važni i da svi zaslužuju šansu spasenja. Svi su mu bili važni, jer je u njemu upravo prebivala ona neizmjerna ljubav prema svakom čovjeku. A ovo uvelike nadilazi ograničene kapacitete ljudske ljubavi, koja je redovito usmjerena na samo određene ljude i stvari. Tako bismo mogli reći da je osnovni smisao kršćanske djelatne ljubavi: u ime Božje ljubavi pružiti šansu svakom čovjeku; šansu za normalan i dostojan život, liječenje i obrazovanje.

Svi su pozvani i sve treba pozivati na djelatnu ljubav

O ljubavi je svakako lakše govoriti, nego je živjeti. Ta mi ovdje i ne pokušavamo govoriti o nekoj apstraktnoj pjesničkoj ljubavi, već o onoj živoj i djelatnoj. Također, mi ne pokušavamo govoriti ovdje o nekoj naravnoj putenoj ljubavi, koja je svakom čovjeku već po prirodi dana i samim tim dobro znana, a ne želimo govoriti niti o ljudskim simpatijama prema svojim srodnicima, prijateljima i istomišljenicima. Tome naprotiv, kako smo već naglasili, mi pokušavamo ovdje govoriti o onoj nadnaravnoj božanskoj ljubavi, koja milostivo pristupa ljudskoj bijedi i napuštenosti. Zato svakako ostaje veliko pitanje, kako jednu takvu čudesnu ljubav bolje sprovoditi u našoj svećeničkoj, ali i uopće kršćanskoj praksi? Svećenik bi pri tome izgledno trebao držati na umu uvijek dvije stvari. S jedne strane, on je svakako pozvan već snagom i naravi same svoje službe da se brine o siromašnima i s toga svakako nema pravo reći da ga se to uopće ne tiče i da mu to nije u opisu radnog mjesta. S druge strane, on opet mora znati da ta briga nije, niti smije biti samo njegova briga. Svijet ne smije ostati na tome, da djelatna ljubav bude samo nekakva vježba te izazov savršenstva za Bogu posvećene osobe! Bila bi to uistinu tragedija. Ovdje upravo dolazimo do točke gdje se karitativna služba povezuje i duboko prožima sa pastirskom, posvetiteljskom i naučiteljskom službom Crkve i njezinih svećenika. Oni su pozvani da pozivaju. Oni su pozvani da otvaraju oči i srca stisnuta. Oni ljubav moraju prihvatiti, ali također, trebaju je znati učiniti izazovom za sve ljude. Siromaštvo i jest u konačnici jedan vrlo složen problem, koji zahtjeva angažman cijelog ljudskog društva. Ono se ponekad javlja kao posljedica političkih problema u društvu, ponekad kao posljedica ekonomskih problema, po katkad kao posljedica lošeg obrazovanja ili opet kao posljedica obiteljskih i osobnih čovjekovih problema itd. Naravno, u praksi se ono javlja uglavnom kao kombinacija različitih i međusobno povezanih faktora. Upravo zato i kažemo da je ovdje potrebna jedna šira i trajna društvena akcija. Ako sagledamo stvari u ovom malo širem kontekstu, lako ćemo primijetiti da svaki svećenik može puno toga učiniti u navedenom smislu. On ima priliku koja se ne pruža svakome: u crkvi on govori redovito pred većim brojem ljudi, a kao javna i službena osoba može sebi lako upriličiti razgovore s drugim javnim i službenim osobama. Normalno, bit će još bolje ako uz govor bude i nešto konkretno činio, jer dobra djela su često snažnija nego stotine dobrih riječi. Na kraju krajeva, ako se on sam nije u stanju odreći luksuza i suviška u korist malenih i siromašnih, zašto bi to netko drugi trebao činiti?

Želim svima kroz ovu karitativnu animaciju dobru pripravu za rođenje Isusa Krista u našim dušama, u našim obiteljima, kao i u cijeloj našoj javnosti. Neka Isusovo rođenje bude izvor nade i radosti vjere u našem životu. U tom duhu neka vam je čestit Božić i blagoslovljeno mlado 2010 ljeto.

Dragi brate i sestro!

Često me mučilo pitanje: "Što je najveći grijeh?" Pitao sam i druge. Tražio sam po Sv. Pismu. U različita vremena pronalazio sam različite odgovore. Sad mi se čini da sam pronašao pravi odgovor! Svi mogući grijesi samo su posljedica POMANJKANJA LJUBAVI. Kad ljubavi nema, sva su vrata širom otvorena svim zlima i svim grijesima. Ali ako ima ljubavi, onda ona može očistiti i ozdraviti.

Ovim putem molim sve ljude koji mogu i hoće da pomognu našem bratu Stjepanu Karloviću koji je teško obolio od zloćudne bolesti. Lijeka ima ako se brzo reagira i skupi dovoljno novca za operaciju. Ovim putem sve pozivam da se uključe u lanac molitve koji ćemo pokrenuti za našega brata Stjepana. Lanac se sastoji da svaki dan izmoliš 7 Zdravomarija.

Uključi se u ovu akciju jer je Bog u čovjekovo srce udahnuo, ne samo dar ljubavi kao sjeme, nego i duboku čežnju da čovjek bude ljubljen i prihvaćen od drugih. Nikome nije svejedno voli li ga netko ili ne.

Na sve vas zazivam Božji blagoslov. Neka vas On prati i štiti u sve dane vašega života!

 

Zagrebačka Banka poslovnica Velika Gorica

Stjepan Karlović

Ribnica 153/35
10415 Novo Ćiće

Broj deviznog računa 3228342303

IBAN HR8323600003228342303

BIC ZABAHR2X

 

Broj kunskog računa je : 3216680207 ZAGREBAČKA BANKA

 

Fra Velimir Bavrka 

Župnik G. Dubice

VISOKO (FIA) – Član Franjevačke provincije Bosne Srebrene dr. fra Ignacije (Mijo) Gavran, preminuo je 24. studenog 2009. u Visokom.
U četvrtak, 26. studenog 2009., bit će posljednji ispraćaj s misom u 10.00 sati u Sjemenišnoj crkvi u Visokom, a misa zadušnica i ukop bit će isti dan u Kraljevoj Sutjesci u 14.00 sati.

Fra Ignacije Gavran, sin Ivana i Marije r. Stjepanović, rođen je 24. veljače 1914. u Varešu, gdje je pohađao osnovnu školu, a odmah nakon nje Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1925-1934). U Franjevački red stupio je nakon 6. razreda gimnazije, u Livnu, gdje je proveo i godinu novicijata (1931-1932). Za svećenika je zaređen u Banjoj Luci, 11. rujna 1938. Studirao je teologiju u Sarajevu i Breslavi, a filozofiju na sveučilištu u Breslavi i Ljubljani (1934-1941). U Ljubljani je i diplomirao i postigao doktorat iz filozofije tezom: Filozofska antropologija Vladimira Solovjeva (Sarajevo 1941). Pohađao je jednu godinu i likovnu akademiju u Zagrebu (1943-1944). Predavao je kao docent na Teološkom fakultetu u Sarajevu (1944-1945), a kasnije je (1945-1950) nastavio predavati na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, uglavnom filozofiju i crkvenu umjetnost. Od 1958. do 1967. ponovno je usporedo predavao i na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom i na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Osim svojih struka (filozofije i povijesti umjetnosti) predavao je i druge predmete: hrvatski, njemački, ruski, latinski i engleski (fakultativno). U razdoblju 1945-1956. bio je meštar bogoslova u Sarajevu, od 1941. do 1943. drugi prefekt, a od 1950. do 1959. prvi prefekt u Sjemeništu u Visokom.

Bio je direktor Franjevačke klasične gimnazije u Visokom od 1967. do 1976. i knjižničar Profesorske knjižnice od 1942. do 2006. Obnašao je službu definitora Provincije od 1961. do 1967.

Osim suradnje u periodičnim časopisima i manjih studija objavio je monografije: Bludna psovka (1962), Veliki likovi povijesti umjetnosti (1969), Lucerna lucens? (1978), te priredio izdavanje franjevačkih ljetopisa 18. st.: Ljetopis Sutješkog samostana (1979), Ljetopis Nikole Lašvanina (1981), i Ljetopis Kreševskog samostana fra Marijana Bogdanovića (1984). U izdanju Svjetla riječi izdao je četiri knjige Putovi i putokazi (1988-2003) te knjigu Suputnici bosanske povijesti (22007). Također je izdao udžbenike za psihologiju i logiku. Prevodio je također s raznih jezika.

Od devedeset šest godina života, fra Ignacije Gavran franjevac je sedamdeset i osam, a svećenik sedamdeset i dvije godine. Uzorno poštujući pravila razvijao je sebe u službi zajednice franjevačke, kršćanske i ljudske.

Studirao je teologiju, filozofiju i povijest umjetnosti kod velikih autoriteta, postigao doktorat znanosti i postao jedan od najznačajnijih intelektualaca svoje Provincije i domovine. Napisao je brojne knjige, studije i članke s područja povijesti svoje zajednice, povijesti umjetnosti i filozofije. Uredio je niz povijesnih izdanja, posebno samostanskih kronika, utvrđujući golemo značenje i prisutnost franjevačke provincije Bosne Srebrene u bosanskom i europskom kontekstu.

Pišući s ljubavlju i toplo o značajnim franjevcima minulih vremena i o njihovu svijetu, postao je čuvar memorije, štoviše i sam memorija zajednice.
Odgojio je u šezdeset i osam godina profesorskog rada naraštaje redovnika, svećenika i onih koji su se odlučili za život u svijetu. Bio je knjižničar Franjevačke klasične gimnazije u Visokom preko šezdeset godina, povećavši fond knjiga s petnaest tisuća na više od šezdeset tisuća. Te je knjige desetljećima posuđivao osobito učenicima i studentima grada Visokog i okolice. I na taj je način ostvario Franjino geslo: Non solum sibi vivere sed et aliis proficere (Ne samo sebi živjeti nego i drugima koristiti).

Oblikovao je arheološku i etnografsku zbirku u Franjevačkoj gimnaziji u VIsokom; obje značenjem daleko nadmašuju okvire svoje institucije.

Jasnih etičkih stavova, otvoreno ih štiteći i u najteža vremena, postao je neupitni moralni autoritet. Odbio je ponuđene svjetovne počasti i odličja, a i visok položaj u svojoj zajednici. Tiho je prešao i preko vlastite dijamante mise. U svemu je pružao primjer sabrane skromnosti, velikoga rada i samodiscipline. 

(preuzeto s: www.bosnasrebrena.ba)