djeca Gornje Dubice za djecu Afrike

SJEĆANJE NA FRA VJEKU ČURIĆA

U župnoj crkvi svetog Josipa u 17. travnja u 20,00 sati pred punom crkvom pustili smo dokumentarni film o fra Vjeki Čuriću, bosanskom fratru, „ruandskom Schindleru“, mučeniku koji je dao svoj život propovijedajući Evanđelje. Tijekom 3 krvava mjeseca 1994. godine kada je u genocidu ubijeno gotovo tri milijune pripadanika plemena Tutsi, fra Vjeko je spasio tisuće ljudi. Spasavao ih je na razne načine; stavljao ih u kamionsku prikolicu i odvozio u susjedni Burundi, skrivao ih u samostanu, u župnoj crkvi. Inače i mi smo dirnuti ovolikom ljubavlju i predanošću ovoga velikana duha u župi pokrenuli korizmenu akciju pod naslovom „Djeca Gornje Dubice djeci Afrike“ u kojoj smo potaknuli djecu i mlade da u svoje kasice ostavljaju svoj novac koji ćemo na koncu korizme poslati djeci u Africi. Mnoga djeca u Africi ne mogu se školovati jer nemaju materijalna sredstva za to. Što kazati na koncu? Riječi Majke Terezije da se isplati činiti dobro jer Bog takvima sprema nagradu.

Fra Vjeko Ćurić – ruandski Schindler 

Tijekom 3 krvava mjeseca 1994. godine kada je u genocidu ubijeno gotovo milijun pripadnika plemena Tutsi, fra Vjeko Ćurić je spasio nekoliko tisuća ljudi. Spašavao ih je na razne načine: stavljao ih je pod kamionsku prikolicu i prevozio u susjedni Burundi, skrivao u samostanu, u županoj crkvi. Gotovo svi Tutsiji koji su spas potražili u crkvama diljem Ruande sasječeni su mačetama, samo u župi, u mjestu Musha, stradalo je 1 200 ljudi. Oni koji su spas potražili u županom središtu u gradu Gitarami, svega nekoliko kilometara od Vjekine župe, spašeni su. Uvijek je to bilo, kao i svugdje u svijetu, potplaćivanje, davanje mita. Kad je dovlačio hranu, davao je i njima, koljačima, kako bi ih na taj način spriječio da uđu u crkvu I pobiju ljude koji su se ondje sklonili kaže fra Ivica Perić, misionar u Ruandi koji je u Kivumu naslijedio fra Vjeku.

Tijekom tri krvava ruandska mjeseca, nijedan Tutsi nije bio siguran, a svatko tko bi odbio sudjelovati u genocidu ili tko bi pomagao Tutsijima, bio je ubijen. Fra Vjeko je bio iznimka. Često je bio na relaciji Ruanda-Burundi. U Burundi je prevozio ugrožene Tutsije, a iz Burundija je dovozio hranu za ljude koji su se sklonili u njegovu crkvu i biskupiju.I danas je čudno kako je jedan svećenik, pa čak i uz podmićivanje, mogao zaustaviti pobješnjele horde koljača.

Susanne Brezina, tada djelatnica austrijskog Caritasa, u Nairobiju se prisjeća tih dana u vrijeme genocida koje je provela s Vjekom. Kaže kako je vojnicima ulijevao strahopoštovanje.

Mnogi od njih došli bi u kuću tražiti ljude koje je on skrivao. On je govorio njima: vidio sam vas u crkvi, što radite ovdje s mačetama? Što želite? Ti su ga se ljudi bojali, bili su šokirani, nisu znali što odgovoriti pa bi otišli, kaže Susanne.

Nakon što je vojska Tutsija zauzela Ruandu, a Hutui, koji su počinili genocid, postali žrtve, fra Vjeko je počeo pomagati njima. Uhićeni su deseci tisuća ljudi i strpani u prenatrpane zatvore, ubijene su stotine tisuća. Vjeko je uvijek bio na strani slabijih. Počeo je pomagati zatvornicima, gradio kuće za udovice.

Vjeko se nije brinuo hoće li vlada nešto dopustiti ili neće. On je to samo činio. Nije se brinuo slažu li se ili ne. Čak su mogli reći i ne, ali on bi to svejedno učinio, prisjeća se Suzanne.I znao je puno o zločinima koje je počinila aktualna vlast Tutsija, više nego što je ruandska vlast mogla tolerirati i, što je najgore, o tome je pričao, ne samo u Ruandi, već i u Europi, Kanadi... Tutsijima se nije sviđalo ni to što je pomagao Hutuima. 98-e po njega su došli nepoznati ljudi.Najprije se čula svađa, galama, vika… Došao je taj auto i kad je skrenuo na ovoj krivini, ovdje gotovo u samom središtu Kigalija, počeo je krivudati lijevo-desno i onda se tu zaustavio, priča misionar u Ruandi Sebastian Marković dok se vozimo prema mjestu gdje je fra Vjeko ubijen.
Ljudi koji su bili u autu pobjegli su, a Vjeko je ostao ležati u lokvi krvi i ubrzo je umro. Na mjestu zločina, gotovo u samom centru Kigalija, postavljena je spomen ploča.
Uzvratili su mu zlom na dobro. Mi ne znamo tko ga je ubio, ali uvjereni smo, barem tako neki govore, da su ga ubili oni kojima je najviše pomagao, barem pripadnici toga plemena, kaže Ivica Perić.
Koliko mi znamo, ubila ga je vojska sadašnje vlade, kaže Sebastian Marković.
Veliki broj ljudi ne razumije dobrotu. Neki su možda postali ljubomorni i mislim da je to razlog što je ubijen, kaže Emable, Tutsi kojeg je fra Vjeko spasio.
Koliko je bio cijenjen i poštovan u svojoj župi, dovoljno govori i to da mještani nisu htjeli ni čuti da ga se sahrani u Europi.

Njegov grob je u crkvi u župi Kivumu, 30-ak kilometara od Kigalija. Čak 15 afričkih godina fra Vjeko je proveo upravo u toj župi i svojim predanim radom velikim je dijelom i promijenio. Fra Vjeko je jako volio Ruandu, za nju se žrtvovao i na koncu dao svoj život.

Pokazao se najačim i najplemenitijim onda kada je to najviše trebalo i kada su rijetki to bili spremni učiniti. Šteta što neki Ruanđani nisu znali cijeniti njegovu ljubav za sve ljude, bez obzira na plemensku pripadnost.