Veliki četvrtak 

 

            Na posljednjoj večeri Isus ustanovljuje euharistiju, sažimlje cijeli smisao i svu silu svoje smrti i uskrsnuća u žrtvenu gozbu pod prilikama kruha i vina. Najprije čitamo kako su Izraelci u vrijeme Izlaska iz Egipta spašeni krvlju jaganjca. Onda nam apostol Pavao tumači da je taj jaganjac značio Krista, koji nam u pričesti daje svoje tijelo i krv. Mi vršimo taj sveti čin na spomen Isusu. Naviještamo njegovu smrt sve dok on ne dođe, dok svi zajedno s njim ne uskrsnemo. To znaci da poput njega i za­jedno s njim umiremo za druge. Isus nam daje svoje tijelo kao kruh, da bismo i mi postali kao do­bar kruh, da se drugi od nas hrane. Daje nam svoju krv kao vino, da i mi poput dobrog vina druge krijepimo i donosimo im radost. Da pokaže što to za­pravo znači, Isus se sagnuo da svakome od apostola opere noge. To mora biti učinak svake pričesti: da se, jedni pred drugima saginjemo, da jedni druge pomažemo. Kao što smo zajedno u blagovanju Isu­sova tijela i krvi, tako moramo biti zajedno na svim područjima života. Svake se nedjelje sastajemo na misu da dobijemo novu snagu kako bismo jedni drugima bili kao kruh i vino.

 

 

 

 

Veliki petak

 

            Danas posebno slavimo smrt Kristovu. Isus se kao vazmeni jaganjac žrtvuje, kao Sluga Patnik preuzima na sebe odgovornost za grijehe naroda, da napokon u svojoj smrti usmrti smrt i sve ono što u smrt vođi i što smrt znači. Isus je pravi i jedini veliki svećenik koji povezuje čovječanstvo s Bogom. On nije takav svećenik koji bi se postavio između Boga i naroda tako da se Bog i čovjek zapravo ni­kada ne mogu izravno susresti. On svojom smrću probija ogradu koja je ljude od Boga dijelila, uvodi čovjeka izravno k Bogu. Stoga se u času njegove smrti zastor koji je u Hramu dijelio Svetište u kojemu prebiva Bog para od onog dijela u kojemu se mole ljudi. Od sada Bog i čovjek stanuju zajedno. Danas se mnogo govori o tome da treba ukinuti svako posredništvo. Isus je upravo posrednik koji ukida posredništvo između Boga i čovjeka. On to može jer je pravi Bog i pravi čovjek. Da Bog nije postao čovjekom, čovjek bi zauvijek ostao u otuđenju od kojega bi dobro živjeli lažni posrednici, svi oni koji se mjesto Boga nad ljude uzdižu. U Isusu se sažela sva ljudska povijest, on je pre­uzeo na sebe zlo cijeloga svijeta. Sve što su ljudi pokvarili i zlorabili mora n njim i u njemu umri­jeti. Ljudi su od društva načinili borbu za vlast; stoga Isus ostaje sam, napušten od prijatelja, odbačen od domovine. Ljudsko se dostojanstvo pretvorilo u ružnu oholost; stoga Isus umire osramoćen. Od religije su ljudi načinili lažnu utjehu/upravo „opijum za narod“; stoga Isus pred samu smrt ostaje i bez utjehe koju Bog daje te viče: „Bože moj, Bože moj, zašto si me napustio?“ Bog samog sebe ostavlja bez utjehe da dokine lažnu utjehu krive religioznosti. Tako sve zlo umire u njegovoj smrti. Ostaje mu samo ljubav Majke koju nama ostavlja da nas tješi i krijepi kad i mi moramo poput njega trpjeti i umirati.

 

 

 

 

Velika subota

 

            Mrtav je, sasvim bespomoćan, pokopan. Sišao je najdublje dokle se čovjek može spustiti: u smrt kao u ništavilo. Sve je založio, sve izgubio, a još se uvijek ništa ne događa, pobjeda se još ne vidi. Je li se uopće isplatilo umirati? To je kao noć bez svjetla, kao zima bez ognja, kao i pustinja bez vode. Isus je sada kao ono zrno za koje je govorio da mora biti zakopano u zemlju, raspasti se, da bi moglo proklijati.

            Ove noći mi znakovito gasimo sva svjetla, ostavljamo suhe škropionice i krstionice. S Isusom smo u grobu, u mraku, u pustinji. Onda palimo novi oganj, užižemo novu svijeću, blagoslivljamo novu vodu. Naviještamo Isusov novi život. U vodu kao u grob polažemo pripravnike za krštenje, da i na vidljivi način slijede Krista u smrt. Kad ustaju, dajemo im u ruke novu svijeću, da žive novim uskrslim životom. Jesmo li i mi spremni pogasiti sva svjetla svojih lažnih radosti, sve ognjeve lažnih uspjeha, odreći se otrovane vode grijeha, ostati sami i odbačeni kao u grobu? I ne vraćati se natrag u život kakav je do sada bio, nego se kroz poniženje i uništenje probiti u sasvim novi život bez laži i maske?

 

                             

 

   USKRSNO JUTRO

 

Svanulo je novo i sjajno nad izmučenom zemljom. Obasjalo je krvavi križ na kojem je izdahnuo Spasilac svijeta – prazna je grobna raka u koju položiše mrtvo tijelo. Sada se uspinje sunce na vječnom putu da ukaže svjetlost životu, koji ne prolazi, i oči pune sjaja, gledaju divno čudo Božje svemogući! Jutro je granulo umornim i žalosnim, utješilo klonule i beznadne, povelo u sreću rasplakane. Divno jutro Božjeg uskrsnuća svima koji polaze stopama Ustaloga i vjeruju u život vječiti. Zvona nad svijetom zvone… Mir i sreća…

 

Zdenka Jušić-Seunik

 

USKRSNUĆE

 

Sa crkvica svuda zvone zvonovi, Šume mlazovi rijeka i izvora: Galilejče, tebi se jutros klanjanju gorski visovi, I himnu ti pjevaju – dubine mora. Uskrsnuće je… Naša te čekaju polja, i mnoštvo suza, što cvijeće nam kiti. O, Galilejče, o, ti samo ćeš znati, Kako je bez tebe – teško nam biti. Na stazama velikih petaka s tobom smo padali, S tobom smo ostali i na Golgoti; Trinaest vjekova, a ne od jučer. Galilejče, u tebe smo vjerovali, I ti si došao, ko što će morati doći I naše uskrsnuće.

Stanko Dominić

 

fra Bono Kovačević