SVETI FRANJO

 

         Kratki životopis

 

Franjo se rodio 1182. godine u Asizu. To je vrijeme koje poznaje mnoge nemire i ratove. Sin je bogatog trgovca. Sam je Franjo uvučen u nemire vremena: ustanak grada protiv feudalaca; zatim građanski rat između bogatih i siromašnijih; onda rat gradova Peruđe i Asiza. Tu Franjo zapada u ropstvo; bolestan je i ima vremena za razmišljanje. Nalazi se pred pitanjem o smislu života i u tome unutarnjem traganju, vraća se kući. Godine 1206 u maloj trošnoj crkvici sv. Damjana čuje poziv:“Idi, popravi moju crkvu, vidi kako se ruši!“, Franjo to čini, popravlja tu crkvicu, zatim onu sv. Petra a onda Porcijunkulu. Otac ga se odriče i razbaštinjuje ga. Franjo je radostan i slobodan u svome siromaštvu.

Franjo jednoga dana(1209) u crkvi na misi otkriva Evanđelje, otkriva smisao svoga života. Nalazi braću s kojom živi po Pravilu što ga je sačinio od rečenica iz Evanđelja a Papa tu zajednicu potvrđuje.

Želja za naviještanjem Isusa tjera ga kroz cijelu Italiju. Prvo putovanje prema Siriji završava brodolomom i silaskom na dalmatinsku obalu, a drugo putovanje prema Maroku završava zbog bolesti u Španjolskoj. Tek 1219. godine uspijeva mu doprijeti na Istok gdje odvraća križare od planirane bitke. Susreće i sultana. Pun je mira u nudi mir. Uspostavlja mir u Asizu, Bolonji, Sijeni, Arezzu… Zadnji pakt mira uspostavlja kiticom iz Pjesme sunca. Tu pjesmu sastavlja 1224. godine kad je cijelo njegovo tijelo u bolesti i patnji.

Umire 3. listopada 1226. godine obilježen svetim ranama (stigmatama).

 

 

 

BOG MOJ I SVE MOJE

 

Mnogo se toga može navesti iz života sv. Franje što čovjeka privlači, nosi i potiče na nasljedovanje. Vjerujem da je tajna njegova života u dubokoj vjeri u Boga, u iskustvu Boga Živoga, Velikoga, Svetoga, Jedinoga, Trojstvenoga. Očitoga ga je Franjo susreo, da Franjo ima iskustvo Boga. Ono se osjeća u svim trenucima te je dublje i od iskustva trpljenja, krivnje ili razočaranja. Franjo stoga ne govori o Bogu kao objektu, ili iz neke udaljenosti. On je zahvaćen Njime, on je očaran, strastveno privučen, s Njime duboko sjedinjen.

         Često se u njegovim molitvama osjeća ona ljudska nesposobnost da riječima izrazi sve bogatstvo koje proizlazi iz susreta s Bogom. Stoga on može poput djeteta samo tepati, nizati riječi jednu za drugom kako bi donekle izrazio puninu onoga što proživljava. Franjo nikad ne govori a da odmah ne otkrije duboku vezu sa spasiteljskim djelom. Izlijev njegove duše znade se na poseban način očitovati kroz molitve ponavljanja. To su molitve u kojima se otkriva Bog „za nas“, tj. Boga koji nas je u Isusu ljubio do kraja.

         Sve je u Franjinu životu usmjereno ljubavlju prema Bogu. To je osobito izraženo kroz riječi koje Franjo tako često danju i noću, gotovo kao svoju poštapalicu, ponavljao i molio:“Bog moj i sve moje“!

 

         ZAŠTO JE FRANJO I DANAS AKTUALAN?

 

Brat Maseo, jedan od prve braće sv. Franje, nije mogao shvatiti da toliko ljudi slijedi Franju. Njegova se družba oblikovala iz svih društvenih slojeva; slijedili su ga mladi i stari, žene i muškarci, neuki i obrazovani, plemići i sasvim obični ljudi, oženjeni i slobodni. Što je to što je ove ljude privlačio, razmišljao je brat Maseo? 

Franjo je nešto maučio čitati i pisati, drugo ništa. Bio je neobrazovan čovjek; nije imao nekvakvo zvučno obiteljsko ime, nikakvo plemičko podrijetlo na koje je mogao biti ponosan. Bio je smo trgovčev sin.

Franjo nije bio ni lijep. Imao je obješene uši, bio je niska rasta, gotovo odbojan. Ono što je ljude privlačilo nije moglo biti obrazovanje, niti podrijetlo niti ljepota. Ali što onda? Sve je to brat Maseo rekao Franji, Kad je ovaj to čuo, uskliknuo je: „Ako to se ne igra nikakvu ulogu, onda je sam Bog onaj koji privlači, On je onaj koji daje da ljudi idu za mnom“!

 

Dragi moji! Tako se i danas veliko mnoštvo ljudi, skupina, zajednica i redova pozivaju na Franju i Klaru. Za sve vrijedi ono što je Klara ostavila svojim sestrama:

„Između svih drugih dobročinstava, koje smo primili od našega darovatelja, Oca milosrđa, i koje svakodnevno primamo, i stoga moramo zahvaliti Kristu, proslavljeniku, Oca milosti, ističe se naše pozvanje, za koje, što je ono savršenije i veće, moramo to više zahvaljivati. Stoga kaže Apostol:“ Upoznaj svoje poslanje! Sin je Božji postao našim putom, a blaženi nam je naš otac Franjo, istinski ljubitelj i oponašatelj u riječi i uzoru, ovaj put pokazao i njemu nas naučio“(OKl 2ss)

 

Zato, nije dosta govoriti i našem zajedničkom pozivu, mi to moramo svjedočiti u cijelom svijetu. To je danas potrebnije nego ikad.