KORIZMENI HOD

 

U našem svagdašnjem životu igraju veliku ulogu raznovrsni znakovi. Bez znakova se ne bi mogao zamisliti život modernog čovjeka. Kako bi npr. mogao bez slova ili brojeva. I saobraćajni znakovi postadoše upravo nužnim. Znakovima i simbolima pripada i zastava. Ima je svaka država, svaka nacija, svako društvo. Svijetu znakova i znakovitosti pripadaju i kršćani. Posjeduju i svoje svojstvene znakove. Jedan od posebnog značaja jest križ.

 

Put križa

 

Put križa jest onaj put kojim je naš dragi Spasitelj išao, opterećen teškim križem, od Pilatova dvora do Kalvarije. Pobožnost križnog puta nastala je već u početku kršćanstva. Moli se u korizmeno vrijeme, a osobito petkom.

 

Nositi križ

 

Ljudi su jednom pošli na dalek put. Morali su ponijeti i svoje križeve. Mučili su se pod svojim teškim bremenom. Ali tješili su se mišlju: stići ćemo k svome cilju. Ipak, jednome je njegov križ postao preteškim, predugačkim, pa ga je dobrano podrezao. Nakon duga hoda stigoše oni do jednog ponora. S druge se strane nalazila željena radost i blizina Božja. Ali, kako prijeći? Svaki je polegnuo svoj križ, želeći načiniti brvno. I začudo, svačiji je križ imao potrebnu dužinu. Samo onaj koji se vlasniku činio predugačkim, nikako nije odgovarao, bio je prekratak i survao se u ponor.

Korizma ima isti smisao kao križ, koji nosimo svakog dana. Križ nije sam sebi svrha nego je put do Uskrsa, put do raja. Križ zato nosimo da u njemu umremo sebi, tj. da umre naše „ja“, da bi u nama uskrsnuo Krist. Divno je to doživio i izrekao sv. Pavao kad je rekao: „Ne živim više ja, nego u meni živi Krist.

Samo u kršćanstvu, ni u jednoj drugoj religiji, Bog ide na križ zbog čovjeka. Ni u jednoj drugoj religiji ne ide Bog na križ zbog čovjeka, da bi čovjeku mogao biti oprošten svaki grijeh, i da može doživjeti prijateljstvo s Bogom već ovdje na Zemlji i radost neshvatljivu ljudima zauvijek s Njim u vječnost. Sve koji propovijedaju nekršćanski nauk trebali bismo upitati bi li umrli na križu zbog naših grijeha, i tada smo odmah znali koliko su istinite „istine“ koje propovijedaju. Isusova smrt je najsvetija i najuzvišenija žrtva koja je Bogu ocu ikada prikazana. Ona je vrhunac Isusove ljubavi i poslušnosti prema ocu i njegovoj volji. U Isusovoj smrti na križu obsitinjuju se Isusove riječi Nikodemu – da je Bog tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, nego da ima život vječni.

 

 

Danas je moja ruka počivala u Tvojim ranama… Osjetio sam sve strahote muke, i svu dobrotu Tvoje ruke. Vidio sam ruku na očima slijepca, vidio sam je kako tješi majku… Sjeme sam vidio na tvom dlanu. I tada mi misao svanu: ruke ti svoje pružam, primi ih kao stručak razgorjelih ruža.

 

Drago Sentić

 

 

KRŠĆANSTVO

 

Moramo shvatiti da kršćanstvo nije samo govor i propovijedanje, očekivanje – ono je sadašnjost. Ono je čovjek koji trpi. Sv. Ivan veli: „Ne možemo ljubiti Boga koga ne vidimo ako ne ljubimo bližnjega koga vidimo.“ Trebamo se osloboditi negativnog načina mišljenja, to jest misli koje nisu dobre nego su tamne, prilagoditi se, naviknuti se na dobre i svijetle misli. Tko se nauči pozitivno misliti taj će moći kazati: „Ja volim ljude“. Jedan pisac pita: „Tko je zapravo čovjek, i odgovara: „onaj koji može reći: Ja volim ljude.“

Svi smo pozvani da slijedimo Krista. Slijedimo ga izbliza, budimo s njim, ostanimo s njim. Možemo Krista slijediti, netko na njivi, netko u rudniku, netko u radionici, netko u svom domu, među djecom i čeljadi. Pozvani smo da mijenjamo sebe, da se oslobodimo robovanja stvarima, da možemo ostvariti cilj i reći: moj cilj jest svijet, i čovjek koji živi u njemu, jer čovjek ovisi o drugom čovjeku: o mesaru, o pekaru, o proizvođaču žarulja, o smetlaru i svakom drugom zanimanju. Dakle, ovisimo jedni o drugima. Gospodin ne traži da kršćanin ne posjeduje stvari, nego da stvari ne zarobe ga i ne posjeduju njega.

Evo, prijatelji prilike da u ovom povlaštenom vremenu crkvene godine, vremenu priprave za Uskrs promijenimo dosadašnje mišljenje na koje nas je Krist davno upozorio: „Što učinite jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili.“ Međutim, mnogi će pitati: Kako ostvariti kraljevstvo Božje, mira, zadovoljstva, prijateljstva, radosti, kad mnogi u ovom vremenu sumnjaju u Boga i postavljaju pitanja: Može li se ljudski govoriti o Bogu? Ima li Boga? Tko je Bog? Kakav je Bog prema nama ljudima? Što zapravo želi i hoće od nas?

Kako se ljudski može govoriti o Bogu pokazuje jedna kratka priča ruskog književnika Lava Tolstoja. Priča kaže: Bio jednom jedan kralj, i kako je počeo starjeti, postojao je sve više mrzovoljan i nervozan. Jednoga se dana ovako potužio: „Bio sam kralj i imao sve što se može imati, samo nikad nisam vidio Boga.“ Odmah naredi svojim velikašima, svećenicima i mudracima da mu u roku od tri dana pokažu Boga, a kad oni to nisu mogli učiniti, htio je sve pobiti, ali ih je na vrijeme spasio jedan pastir. Taj je pastir zamolio kralja da izađu, pred palaču. Kada su izašli, pastir je rekao kralju da digne glavu i gleda u sunce koje je sjalo svom snagom. Kralj poče gledati u sunce ali brzo spusti glavu, poče trljati oči i reče pastiru: „Hoćeš li da oslijepim?“ A pastir mu kaže: „Vidiš, kralju, to je samo jedno stvorenje Božje, mali odsjaj njegove veličine, i ti ne možeš gledati u njega. Boga se ne može vidjeti zemaljskim očima“. Tada kralj upita pastira: „Kaži mi što je bilo prije Boga?“ Pastir mu kaže: „Kazat ću ti, samo najprije ti meni kaži: što je prije broja jedan?“ Kralj odgovori: „Prije jedan nema ništa“, a pastir mu reče: „Tako i prije Boga nema ništa“.

Bog se objavio, očitovao, ta je objava sadržana u Svetom pismu ili Bibliji, ali se i u Bibliji govori o Bogu na ljudski način. Biblija zna da je Bog duh i da nema tijela, a ipak govori o njegovim očima, ušima, rukama i nogama, kaže da šeta, spava, budi se, smije, da je srdit i ljubomoran. Sam Isus kaže da je Bog duh i da mu se treba klanjati u duhu i istini, a ipak ga uspoređuje sa kraljem koji sređuje račune sa svojim slugama. Međutim, naš ljudski govor ne može nikada u potpunosti izraziti Boga. Kad, Biblija kaže: „Oko ljudsko nije vidjelo, uho nije čulo, srce nije osjetilo što je Bog pripravio onima koji ga ljube“, tada zapravo želi kazati da Bog nadilazi sva naša iskustva. Teolozi i filozofi kažu: „On je uvijek veći“.

 

Ne traži se od nas da budemo govornici, demagozi, političari, profesori, glasnogovornici ili propovjednici. Svi ne možemo biti veliki i slavni, ali možemo bit dobri. Od nas, kršćana, se traži da budemo svjedoci, živi svjedoci Božje prisutnosti među nama ljudima. Trebamo učiti jezik Evanđelja, jezik Isusa Krista, jezik ljubavi. 1 Tim 4, 13 sv. Pavao govori o uputama za život zajednice: „Do mog dolaska posvećuj se čitanju, opominjanju i poučavanju.“

 

fra Bono Kovačević