Poruka mučenice Dive Grabovčeve

 

Govori vam vaša Diva:

 

Davno to bijaše.

Pričalo se da sam najljepša u Rami.

Danas moja ljepota živi u vama sestrice

moje i kršna braćo.

U vašim očima zrcale se još vode i

livade moje mladosti, dišem s vama miris

Vrana, čujem vašu pjesmu čas prkosnu,

čas tužnu….

 

Hvala vam što ste došli u Vran planinu i

pohodili svoju Divu. Tako bih voljela da

vam moja priča pomogne da okrilatite

ljubavlju, da zagrlite život i braću svoju i

sestre, svoj život, svoju djecu i ovu

svoju zemlju.

 

Ovo je moja priča:

Moji roditelji Luka i Luca izmolili su me

kod Boga kao dar. Ja sam i odrasla kao dar.

Kad sam prvi put mogla razumjeti što

nam je fratar pripovijedao na zidinama

spaljene Gospine crkve u Rami o ljubavi

Isukrstovoj, njemu čast i dika, u moju dušu

se nastanilo nešto što me pratilo kamo god

bih išla: kad bih čuvala ovce, kad bih tjerala

zahumski ječam u mlin na Rami, kad

bih pjevušila s prijateljicama na bunaru.

To nešto, dublje od osjećaja, čarobnije od

glasa, ljepše od glazbe govorilo mi je:

 

Diva, ti si voljena!

Diva, ti si slobodna!

 

Bilo je ugodno živjeti s tim glasom u

sebi. Ponekad bih mu prigovorila.

Rekla bih: Kako to da sam slobodna,

a sve je moje poniženo…

Glas bi nadjačao.

S glasom i ja sam jačala. Postajala sam

sve ljepša.

Postajala sam sve snažnija živjeti ljubav

i slobodu istovremeno, kako nas Isukrst

uči, njemu čast i dika.

 

 

Moje su me prijateljice držale malo

čudnom zbog ovog unutarnjeg razgovora,

koji sam im povjerila.

 

A sve se ovo razriješilo naglo.

 

Susrela sam zlo u liku Tahir-bega.

On me ubio jer sam cvala cvijetom koji

nije mogao gledati živa.

 

Pričat ću vam kako se zbilo:

 

Još u doba moje bake svaka Ramkinja

sanjala je udati se u obitelj Kopčića. Bili su

plemići, imali i svoj grb s crveno-bijelim

šahovskim poljima, a preko njih

ptica kobac.

Onda se odjednom sve promijenilo.

Njihov djed bio je pohlepan, pa je negdje u

tuđini pomagao turskoj vojsci da pobijedi

kršćane. Za uzvrat dobio je od sultana

čudnu nagradu: sve je trebalo njemu pripasti

što objaši na konju za jedan dan.

Obilazio je u galopu čitav dan duvanjsko

polje, ali kad se vraćao u Ramu nadomak

Kopčića srušio se mrtav i on i njegov konj.

Svi kršćani su se čudili i tugovali što se

ova plemićka obitelj zbog imetka i sile

odrekla svoje duše, udaljila se od Isukrsta,

njemu čast i dika.

 

Njihov brat Matija, koji je u ime obitelji

trgovao s Dubrovčanima, kad je čuo da su

mu braća pogazila Isukrstovo ime, čast mu

i dika, umro je od tuge u Dubrovniku.

Eno mu i danas groba u klaustru Male

braće u Dubrovniku.

 

Tako je moj ubojica rastao u blizini

pogažene ljepote, u strahu od pitanja i s

prezirom prema sjećanju.

 

A mogao je kao naš kum Arslanaga iz

Varvare, koji me kao svoje dijete pazio i

čuvao, i na drugi način pročitati Isukrstovu

poruku, njemu čast i dika, da je svatko

voljen, da je ljubav jača od svačije smrti,

da sve što ljubav rađa postaje dio neba.

 

No, moj ubojica je stid zamijenio bahatošću,

pokajanje novim zlima, radost u

vladanju mrtvim stvarima.

 

A ja sam bila živa i lijepa.

Ja sam napunila Ramu radošću.

Ali on je htio nešto što ja nisam.

I kad me ubio ništa nije dotakao od

onoga što ja jesam.

Ležim ovdje stoljećima u Vran-planini

slobodna nedodirljivom slobodom i voljena

ljubavlju što preporađa.

Eto, to je moja priča, draga moja braćo i

sestrice!

Moja priča miriše dušom moga naroda a

zna je i Nebo.

Jer, kako bijaše onda, tako i sada i navik

vridi:

 

Zlo u mraku ima oči,

na svjetlu oslijepi.

Kad odeš s moga

groba upali životom

koje svjetlo da ljubav

progleda.

Voli vas vaša Diva.

Volim vas dušom

svih naših mučenika.

Volim vas

ljepotom svih naših

svjedoka ljubavi

i slobode.

 

Neka vas vazda

snaži ljubav Gospodinova!

Njemu čast i dika,

po sve vike vikova.

 

Fra Mijo Džolan

 

(Izgovoreno prvi put na Divin-dan, 1. srpnja, 2001.)

 

(Na njezin zagovor događaju se čudesa, ozdravljenja, uslišanja…)