BLAGDAN SVJETLA- SVIJEĆNICA

Današnji nas dan vraća natrag u tajne božićnih dana. Bog dolazi k nama, postaje čovjekom, nazočan je kao dijete. Utjelovljuje se u Mariji. Marija čuje Riječ. Riječ je pogađa i više je ne nikad ne pušta. Marija pristaje na put koji joj Bog namjenjuje, makar ni sama ne zna što je sve čeka. A što ju je čekalo? Ništa joj u životu nije bilo uskraćeno; ni križ, ni mač boli, ni patnja. Ali, Marija ostaje do konca, vjernica. Kad mislimo o Mariji, onda nije toliko bitno da spoznamo što više o Njoj, njezinu životu, prizorima iz Nazareta ili Egipta, nego se radi o tome da živimo poput Marije, da nam Marija postane uzorom. A što je Marija, kolika je moć Marije, e to znaju oni koji su Mariju uzeli za životnu suputnicu.

Čuli smo danas kako Marija sve sretna donosi svoga Sina u hram. Što bi mi iz ovoga susreta mogli uzeti za sebe?

Prvo, kome se otkriva Istina? Ne otkriva se svećeniku zaronjenu u obrede, ali odsutna duha, nego jednom običnom vjerniku. Svećenik koji je uvijek u kontaktu s Bogom, koji je zaokupljen onim što se odnosi na Boga, koji je posvećen svemu što je više od tijela, trebao je svojim duhom spoznati tko je Dijete što se prinosi onoga jutra u Hramu. Ali, nažalost svećenik nije imao živ duh. Nije bitna odjeća, nisu bitni obredi, nego duh, on je taj koji daje oči.

Duh Božji, ako hoće, može prodrmati i potresti i najotupljeniji duh, On se izlijeva i govori ondje gdje se bar vidi dobra volja, jer kad bi se izlijevao po našim zaslugama, onda bi se vrlo malo puta izlio. Kažem, gdje se vidi dobra volja. A kako se iskazuje ta dobra volja? Životom, u vjeri, u poslušnosti, u čistoći, u ljubavi, u molitvi. Ne, u nabožnim praksama, nego u molitvi. Manja je razlika između noći i dana, nego što je između prakse i molitve. Molitva je sjedinjenje duha s Bogom, iz kojega izlazimo ojačani i odlučniji da uvijek budemo s Bogom, a praksa je kao navika, učinjena zbog različitih ciljeva, ali uvijek sebičnih, koja nas ostavlja onakvima kakvi smo, štoviše, otežava nas krivnjom laži ili lijenosti.

Ubogi Šimun imao je dobru volju. Život ga nije štedio briga ni kušnji. Ali nikad nije izgubio svoje dobre volje. Godine i događaji nisu načeli ni potresli njegovu vjeru u Boga, u njegova obećanja, i nisu izmorili njegovu dobru volju da bude uvijek dostojniji Boga. Potaknuti Duhom Božjim, priđe, kaže Evanđelje. Kad bi mi ljudi znali kakav je savršen Prijatelj Duh Sveti! Kakav vođa, kakav Učitelj! Kad bi ga ljubili i kad bi ga zazivali, kako bi se naši životi osvijetlili! Koliko bi više znali što je potrebno znati! Vidite, Šimun je čekao kroz cijeli svoj život Svjetlo, nikad nije sumnjao, nikad nije rekao kako je beskorisno da ustraje u nadi i molitvi. Ustrajao je i postigao da vidi što nije svećenik ni farizeji puni oholosti i mraka. Bog mu se nasmiješio, možemo zamisliti, i to je bila nagrada za Njegov častan i pobožan život.

Vidite, kako je Bog pravedan i dobar, kako Bog nagrađuje one koji se uvijek pouzdaju u Njega! Kad bi mi Bogu sve davali svoje? Pa Bog jedva čeka da pustimo da pobijedi sotone koje nas muče. Zašto ga ne molimo s vjerom? S vjerom istinitom, moćnom vjerom pred kojom strogoća Boga, rasrđenog zbog mnogih naših grijeha, pada sa smiješkom, da primimo oproštenje, što znači pomoć, i da dođe Njegov blagoslov, kao duga nad ovom zemljom, koja se utapa u potopu krvi koju smo sami htjeli. Zašto stalno lažemo? Koliko smo put rekli Bogu, ako se spasimo ovaj put, ako nas spasiš, nikad više neću upasti u grijeh, a zatim zar nismo opet upali u još gori? Koliko puta je Bog od nas izvaran? Koliko puta dolazili u crkvu prljave duše, zamagljenih očiju i stojimo uspravno, oholo? Mjesto da se ponizimo, pa što smo mi, prah na prahu zemlje u odnosu na Boga koji stvara svjetove jednim svojim smiješkom.

Ispod naših nogu je put, ponekad previše suh, tako da se pod otežalim korakom naših briga diže prašina, te gledajući ne vidimo cilj. Mnogo puta nam i drugi zamagljuju pogled, koji puta namjerno bacaju prašinu u oči. Tada tražimo Hramski mir, potreban nam je Jakovljev zdenac ili susret u Emausu. Susret, jednostavan, ljudski, srdačan, kojemu tako toplo govori jednostavna Šimunova gesta primanja Isusa u naručje. Predivna je antifona koju mi u časoslovu molimo:“Starac je uzeo na ruke Dijete, a Dijete je podržavalo starca“ Takav je susret onda kad se otvorimo i kada pomažemo, zapravo je susret taj koji nas nosi i daje nam živjeti. Takav je susret uvijek moguć, pogotovo kada dođemo pred Isusa. A što je drugo Euharistija u našim rukama nego Isus u Šimunovu naručju? Isus je položen u našu dušu gdje nam se daje kao životni kruh.

Tad ćemo i mi moći mirni i sigurni moliti ono što je Šimun molio: „Sad otpuštaš slugu svoga Gospodaru, po riječi svojoj u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga“! Amen. Mir vama