1O. JUBILARNO DUBIČKO SIJELO

Iz jednog drugoga kuta

Ove godine,08.10. 2011. u Neuendorfu slavila se 10. godišnjica Dubičkog sijela. Deset godina druženja, prijateljevanja, upoznavanja. Deset godina susreta! Deset godina ustrajnosti, „tvrdoglavosti“. Nisam bio od samog početka, od trenutka kad se rodila ideja na jednom zajedničkom druženju kod Joze Ivića, no ove tri godine koje sam bio dovoljne su mi da smijem napisati jedno svoje razmišljanje.

Naše društvo, naše bezlične zgrade i ulice, naši pusti i opustjeli gradovi, naši osamljeni ljudi, trebaju dar prijateljstva daleko više od bilo čega drugoga danas. Suvremena obitelj nema više onu značajku da osobi utiskuje neizbrisiv biljeg kao nekoć, da pojedinca uosobi. Pokretljivost i nepostojanost suvremenog čovjeka čini od njega, kako se popularno veli, obični single, pojedinca, samotnjaka, jedinku, koja ne zna ni gdje ni komu pripada.

Kada se mi kao pojedinci zamislimo i pogledamo unatrag te sagledamo tko nas je duhovno probudio, tko nas je oblikovao, tko nas je na životu i u vjeri održao, tko nam je otvorio oči vjere, lako ćemo ustanoviti: VEOMA MALOM BROJU LJUDI dugujemo zahvalnost z aono što nas u životu drži i nosi. Ni mnoštvo, ni zajednica, ni golemi prosvjedi, prepuna igrališta, pa ni masovna hodočašća nisu nas oblikovala u našoj vjeri i našim temeljnim životnim stavovima. Neizbrisiv biljeg utisnuli su nam bratski i sestrinski odnosi, povezanost s bliskim ljudima, krug prijatelja, naši najbliži, majka i otac, baka ili djed. Veze prijateljstva daleko će snažnije oblikovati čovjeka od bilo koje mase ili pripadnosti masi. Jer sve su velike stvari u svijetu djelo uskog kruga prijatelja. Tako je bilo i sa Dubičkim sijelom. Nadam se da će tako i ostati jer u malome krugu treba iskusiti i uvježbati ono što treba u velikim odnosima i ostvariti.

Čestitajući i ovim putem našim ljudima na radu u inozemstvu želim poručiti da nastave ovim putem, putem služenja jer tko služi taj je najveći. Nekad to drugi ne vide, nekad se čovjek umori, nekad čovjek misli da je sam na tom putu, no valja sebi uvijek posvješćivati da se u prijateljskom susretu, druženju, slušanju, približavanju osobama, postiže da se čovjek o njega ne sablazni. Na koncu cilj svih druženja trebao bi biti Isus. Usredotočenost na Njegov lik, upotpunjuje, obnavlja, učvršćuje i povezuje mrežu. Po Isusu imamo pristup svome Ocu. Imamo novu optiku, novi pogled na svijet i život. Onaj tko je rasijan ne zapaža te istine. A, onaj tko živi iz svoje središnjice, taj zna da je prihvaćen, ljubljen i otkupljen. Mir vama!