U POTRAZI ZA NADOM, NOŠENI VJEROM , ZVALA NAS LJUBAV-BILI SMO U MEĐUGORJU

 

 

Opisati put u Međugorje nije lako. Ne znam da li se osvrtati na predivne predjele ove naše Bosne,na doline rijeka,šume,planine (u misao mi dođe pjesma iz nekog razreda osnovne škole koja kaže :»Bosna je zemlja prepuna čari,trepeta šuma i bljeska vode,brda joj kite gradovi stari po njima svici kolo vode…») Ako se pjesma može vidjeti vidjeli smo je.

Da li pisati o tisućama hodočasnika koji se tu slijevaju sa svih strana svijeta ili pak govoriti samo o duhovnoj dimenziji,o onom najbitnijem?

Negdje sam pročitala da u Međugorje idu samo oni koji su pozvani od Gospe, kod nje se ne ide slučajno, niti kad ti je dosadno pa ne znaš kud sa sobom.Treba slušati,čuti i odazvati se pozivu.

Mi smo se odazvali.

Krenuli smo rano u subotnje jutro, zorom u tri sata. Stotinu i pet nas je u dva autobusa.

Krenuli smo svatko sa svojim željama, zahvalama,molitvama…,a svi zajedno smo cjelina u kojoj jedni bez drugih gubimo smisao.

Hodočastiti u Međugorje znači donijeti barem jednu dobru odluku i u njoj ustrajati, znači susresti se sa svojim Gospodinom u ozračju mira, molitve i ljubavi, dozvoliti da te taj susret učini drugačijim,boljim, spremnijim za pomoć bližnjem i sve to svjedočiti strpljivošću i spremnošću na žrtvu.

U Međugorju nas je dočekalo kišovito i maglovito vrijeme i stalno nas pratilo ali smo imali i sunčanih trenutaka koji su nam pokazali svu ljepotu svetišta.

Nitko ne misli na kišu, kome smeta kiša kad Gospa dodiruje ovu zemlju svakog dana a mi smo tu-koja Milost?

Odmah po dolasku krenuli smo na Podbrdo. Krenuli smo Majci.

Zajedno koračamo i jedno smo u molitvi. Dišemo, molimo i ljubimo kao jedno.Osjećamo, tu je, kao da joj se približavamo, hrlimo u Njen zagrljaj, lagano se čistimo, sve polako nestaje,ono nevažno, ono isprazno.

Evo nas pred tobom Marijo, evo nas sa ranjenim srcima koja se otvaraju pred Tvojim milosrdnim pogledom. Zar smo dostojni Tvog pogleda?

Želimo Ti reći evo nas, tu smo i pitati što da činimo da budemo bolji?

Toplina Njene ljubavi slijeva se svuda oko nas, u kišnim kapima,u pogledima, u osmijesima punim sjete.Toplina koja mijenja,otvara srca,grije,obuzima, prožima,iscjeljuje.

Nešto nam govori:»Niste sami»

Suze se slijevaju sa kapima kiše na našim licima.Ona, Majka Svjetla, rasvjetljava svakog od nas i nudi nam da postanemo znak svjetla u svijetu u koji se vraćamo,u svijetu koji je vjerojatno ostao isti ali mi nismo ili ne bismo trebali biti isti.

Majka nam govori:»Otvorite svoja srca, tu nema mjesta nemiru, tu nema mjesta agresivnosti, pokažite razumijevanje i za one koji gube razum»

Kroz glavu prolazi misao kako treba žaliti ljude koji ne vjeruju.J adni misle kako sve moraju sami i zato ne mogu naći mir.

Evo nade, evo ljubavi,evo susreta sa Majkom,evo susreta sa Sinom,evo susreta sa samim sobom,evo mira…

 

 

Mokri, batni i prljavi ali neizmjerno sretni i ispunjeni Duhom lagano se spuštamo.Nismo umorni,nema mjesta umoru, nešto nas nosi,imamo krila…

 

Navečer: Sveta Misa u crkvi sv.Jakova apostola, blagoslov nas,predmeta, večernje Klanjanje pred Presvetim…Sve su to događaji ispunjeni Duhom, neopisivi po svojoj dubini za vjernika.Toliko različitih ljudi u tako jednostavnoj crkvi spojenih u molitvi za ljubav,za mir,u molitvi koja se na tom mjestu može ne samo čuti već i «opipati»,toliko je živa i ne može nikog ostaviti ravnodušnim.

 

Nedjeljno jutro; pet sati; pobožnost Križnog puta na brdo Križevac.

Kiša lije. Svatko na trenutak zastaje. ogu li ja to?

Petsto dvadeset metara nadmorske visine,uspon po kamenu,blatu,u mraku.

Možemo.Budimo jedni drugima svjetiljke.

Moleći i razmišljajući o otajstvima Križnog puta,o riječima našeg fra Velimira napor je bio neprimijetan. Svitanje i pogled s Križevca je neopisivo lijep ali neopisiv je i osjećaj ispunjenosti kad se svlada cijeli put,a najljepši je pogled na različitost ljudi sjedinjenih u molitvi.Tu,na tom mjestu nema različitosti,svi smo isti i svi smo djeca istog Oca i iste Majke.

 

Sišavši s Križevca posjetili smo zajednicu Cenakolo gdje borave bivši ovisnici koji su nam svjedočili o tome kako im je vjera otvorila put do slobode od ovisnosti.

 

Uz sve darove Međugorje ima i posebnu milost-milost pomirenja-ispovijedi.Ispovijed u Međugorju je posebna,oslobađa. Kažu da je danas Međugorje ispovjedaonica broj jedan u svijetu.

I što reći na kraju?

Kako opisati osjećaj vezanosti za mjesto na kome ima toliko molitve,toliko ljubavi,toliko mira?

Čovjek može biti sve samo ne ravnodušan.

Reći ću samo:» Ponijeli smo uspomene koje su zagrijale naša srca,napunili smo baterije,hodočastili smo u Međugorje-hodočastili smo u labirint vlastite duše…

 

Ankica Jarić