MARIJO ,MAJKO EVO NAS OPET K TEBI!

 

Jedan pisac je davno rekao da su riječi vječne i ako si uvjeren u njihovu vječnost valja ti ih reći ili zapisati.Dalje kaže:»Ako oćutiš želju da pišeš a jedino je Duhu znana tajna tog zova, valja ti ovladati znanjem, umijećem i čarolijom. Znanjem riječi i njihove melodije.Umijećem da budeš ti bez pretvaranja. I čarolijom da voliš one koji te budu čitali.»

Razmišljajući o tome da li sam bar donekle ovladala ovim sposobnostima započinjem priču o našem hodočašću u Međugorje i već mi je jasno da ne vladam riječima jer ne može se to nazvati tako jednostavno.

Hodočašće u Međugorje, moraju postojati melodičniji izrazi, moraju postojati dublje,toplije riječi da izraze i prenesu radost darovanog svjetla u duši. Subota je,2h ujutro,krećemo. Marijo ,Ma ko idemo k Tebi. Zoveš nas.Znam da imaš čudesan plan sa mnom i sa svakim od nas.Neka nas Tvoja majčinska ljubav prati i ujedinjuje jer mi tražimo od života više, tražimo istinsku Ljubav i radujemo se Tvom blagoslovljenom dodiru. Kažu da sjećati se znači u neku ruku sresti se sa samim sobom. Sjećanje na jedno drugo vrijeme,vrijeme iz kojeg dojmove nosimo za cijeli život izmami mi osmijeh na lice. Moje prvo hodočašće.

I sad sam ponosna na sebe kad se sjetim kako sam hrabro sjedila u čamcu i tiho u sebi ponavljala molitvicu :»Anđelu čuvaru mili…»,da baka ne primijeti da me je strah vode i da kao slučajno tako čvrsto držim njenu ruku,i da su mi oči tako širom otvorene od uzbuđenja i isčekivanja da konačno vidim tu Mariju Magdalenu zbog koje sam za svaki nestašluk dobivala prijetnju:»Nećeš ići Mariji Magdaleni».Moje razočarenje što u Jarugama nisam vidjela Mariju Magdalenu donekle je ublažilo šareno licitarsko srce,dar jedne bake koja je nosila suknju sličnu onoj moje bake samo mi se činilo da nekako drugačije govori i da puno razvlači pri govoru.To šareno srce na čijim sam se ogledalcima ogledala dugi niz godina čuvala sam u sobi na ormariću sve dok nisu došla neka luda vremena koja otimaju uspomene zbog kojih se ja još uvijek pitam kome je trebalo moje srce,moje šareno licitarsko srce. Sa tog hodočašća naravno ne pamtim ni jednu riječ svećenikove propovijedi ali pamtim osmijeh i izraz lica kad me pogledao dok me baka umivala na bunaru sa nekim čudnim mehanizmom za zahvatanje vode za koji su rekli da se zove đeram,pamtim zvuk zvona koje sam do tad čula samo preko Save(možda sam i zato bila tako sretna kad je prvi put zazvonilo zvono na našoj crkvi) pamtim ogroman stari hrast, koji mi sad vjerojatno ne bi izgledao tako ogroman,pamtim šećerna lizala spiralnog oblika u svim bojama koja su mi predstavljala veliki problem,koju boju odabrati za koga jer trebalo je svima dokazati da sam bila kod Marije Magdalene.

Sva moja kasnija hodočašća su samo isprepletane žice u mreži tkanja koja se zove život ali ta nit koja je tad utkana duboko u meni čini osnovu i budi želju za tim da mi cijeli život bude jednostavno hodočašćenje Bogu.Pogledom obuhvatam sve suputnike. Hvala Ti Bože na svoj djeci koja su s nama.Nemojmo zaboraviti usaditi im prave vrijednosti. S Marijom nismo nemoćni, ponudimo im drugačiji pogled na svijet u kojem živimo, naučimo ih da ne moraju biti ovce koje slijede masu,naučimo ih da budu pčele,da rade,mole i vole,da uvijek slijede Maticu.Iz misli me prenu fra Velimirov glas i pjesma «Došli smo ti Majko draga…»Zar smo već u Međugorju?

Iako skupljeni sa raznih strana vođeni smo istim Duhom,pjevamo u glas.Osjećamo da smo svi loze u jednom trsu.Gospo draga hvala Ti na ovom divnom mjestu,mjestu gdje duša ne vidi granice a život nema ograničenja.Idemo odmah na Podbrdo. Marijo,Majko evo nas opet k Tebi.Osjećam kako sam danas ostavila ono juče a sutra, sutra je jako daleko…Živim ovaj trenutak.Pjesma«Zdravo zvijezdo jutarnjice, o jasmine noćni zdravo…»Sretna sam Marijo!Došla sam Ti to reći.Došla sam Ti zahvaliti.

Ponekad me ni moji snovi ne razumiju.Ti me razumiješ.Tišina-blagoslovljeni trenutak koji Ti Majko pretvaraš u bit moga postojanja.Idemo dole.Kako je teško napustiti milinu koja se besplatno dijeli.

Marijo ,Ti kažeš :»Klanjajte se mome Sinu»,zato i večeras ostajemo na klanjanju i kažemo:»Isuse hvala Ti za ruke koje sklapamo i molimo za one koji Te traže»

Nek plod ovog našeg hodočašća bude ljubav za sve one koji su pali ,posrnuli i ne mogu sami ustati,možda će nas baš oni sutra nositi.U nedjelju smo u 5 h krenuli na Križevac.Dvije riječi me prate u stopu:vjeruj i ljubi.Molitva i riječi našeg fra Velimira nas nose.Bože može li čovjek ikad dovoljno oćutjeti ovu divotu.U 11 h sv.Misa.Prepuna crkva sv.Jakova.Molitva na svim jezicima.Hvata me osjećaj tuge što moram ići,a onda odjednom lastavica u crkvi.Kruži iznad glava ,privlači pozornost kao da želi reći ugledajte se na mene.Nema mjesta tuzi.Dođite ponovo ,ja se uvijek vraćam tu,kao da želi reći sjetite se velikog ,kašmirskog leptira što ga vidjeste na polasku,on vas čeka,kao da želi izreći molitvu sv Franje:

«Ne drijemaj ,Bože,dođi i igraj se u mojoj radosti,

dok s pticama cvrkućem i vuka brata svog učim pjevati…

Hoću srce dječaka,krila ptice i lakoću leptira.

Ne drijemaj ,Bože,dođi tiho ,sam.

Neka Te nitko ne vidi.

Nek ludost moja slavi ovo proljeće,

Rosnu kap i sunca svijetli trag.

I daj da budem sitan i nevidljiv

Kao s daškom vjetra dolutali trun.»

 

Ovom molitvom i završavam još jednu priču o Međugorju mada se to ne može nazvati svršetkom, sa Međugorjem sve tek počinje…

 

 ANKICA JARIĆ