Stara Dubička crkva

Uz mnogo truda, 1839g.,  franjevci ipak uspijevaju sagraditi župnu kuću, čime je Dubica trajno postala sjedište župe.

Godine 1855g. velika župa Podvučjak se dijeli. Matični dio ostaje župa Dubica a odijeljeni župa Potočani. Time ujedno i ime Podvučjak prestaje postojati.

Najznačajnija godina za Dubicu je 1856g.  kada započinje izgradnja crkve. Dovršena je nekoliko godina kasnije.

Tadašnja crkva je imala nezamjenjivu ulogu u životu katolika na ovim prostorima. Svećenici su oko crkve okupljali žitelje. Crkva je bila centar i duhovnog i svjetovnog života. Bez jedne takve uloge i organizacije crkve katolici ovih krajeva vjerojatno ne bi uspjeli opstati.

Stjepan Radić

Rođen 11.07.1871g. umro 08.08.1928g.

Još u školskim klupama se počeo baviti politikom. Zalagao se za jačanje hrvatske samosvijesti i snažno se borio protiv tadašnje Mađarizacije. Više puta je osuđivan bog djelovanja protiv tadašnje Ugarske kao i kasnije Jugoslavenske  vlasti.

Godine 1904 osniva HSS (tada se zvala Hrvatska pučka seljačka stranka).

Oštro se protivi ulasku Hrvatske u Kraljevinu SHS. Tada izgovara poznatu rečenicu "srljate kao guske u maglu". Međutim tadašnje političko vodstvo nije ga poslušalo.

Ne miri se sa novonastalom situacijom te i dalje nastavlja političku borbu za prava i jednakopravnost Hrvata sve do poznatog atentata u Beogradskoj skupštini 20.06.1928g.Tim pucnjem u demokraciju  ubijeni su Stjepanov brat Pavle i Đuro Basariček a Stjepan Radić ranjen. Od posljedica ranjavanja  oko dva mjeseca kasnije i umire.

Završetkom prvog svjetskog rata dolazi do raspada Austro-Ugarskog carstva čime nastaju mnoge manje države. Među njima i kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca, prva Jugoslavija.

Ispočetka se Jugoslavija činila zanimljivom, nudila je prividan osjećaj sigurnosti ali se sve to ispostavilo pogrešnim.

Počela je centralizacija, gomilanje moći u Beogradu.

Dolazi do otpora, najvećim dijelom organiziranog od strane HSS pod vodstvom Stjepana Radića, na što iz Beograda odgovaraju represijom.

Represija se stalno pojačavala i na koncu završila atentatom na vodstvo HSS-a. Ali taj atentat je još više pojačao borbu Hrvatskog naroda za svoju ravnopravnu teritorijalnu jedinicu.

Represije nije bila pošteđena ni Dubica.

Ovo je citat iz ručno pisane „kronike župe Gornja Dubica“

15. Kolovoza 1935 godine ubijen je u Odžaku Ivan Vidić pok. Peje iz Gornje Dubice i smrtonosno je ranjen Jerko Nujić iz G. Dubice. Isti je dan teže ranjen Jozo Ilak pok. Vida iz G. Dubice. Svi su stradali od žandara.

16. Kolovoza podlegao je ranama Jerko Nujić u bolnici u Slavonskom Brodu. Veličanstveno je pokopan uz prisustvo od 2000 ljudi iz svega podvučjačkog kraja. Kad su ti naši mladići poubijani bila je krizma u Odžaku.

Radi nezakonite upotrebe oružja sa strane žandara i radi smrti te dvojice mladića, potpuno nevinih, narod se je vrlo ogorčio te su neki navalili na ispostavu i par prozora polupali, Povela se istraga te je 25 naših ljudi odležalo u zatvoru tri mjeseca.

Razaranja u drugom svjetskom ratu

Drugi svjetski rat je i za Dubicu i za Posavinu, kao i većina ratova prije njega, bio tragičan. Donio je uspostavu NDH ali i totalnu anarhiju na svim područjima. I Dubicom ali i cijelom Posavinom harale su razne vojne i paravojne grupacije. Odvodili su Dubičke mladiće, najvećim dijelom prisilno, u svoje postrojbe. Haračili su i ubijali nedužno pučanstvo.

O tome najbolje svjedoče slijedeće činjenice koje su zabilježene u kronici župe.

Dne 6. Travnja 1941g. osviće Cvjetnica. Beograd bombardiran. U Bosanskom Šamcu uzbuna, pa radi te uzbune nije bilo ni službe Božje. Tako vele, a mi, hvala Bogu, u našoj u našoj crkvi sve po običaju starom.

Komešanje se opaža, dapače i vojni bjegunci jatomice se vraćaju. Narodna zaštita oduzimlje im oružje. Čuva se straža na sve strane. Dočepalo se oružja pa se divlje puca. Ne zna se tko pije a tko plaća. Junači se svatko ali čim malo što bolje šušne – svak lomi vrat bježeći.

Aeroplani lijeću – ne zna se odmah čiji su, ali poslije uvidismo da su njemački. Zastave se čas izvjese čas skidaju, kako koji vjetar pune kako veći broj bjegunaca naiđe. Vojska se raspala – bježi kući, ona se boji naroda a narod nje. Jedni bježe u šumu, drugi iz sela u selo – gdje misle da će im biti sigurnije. Inače velike pogibelji još nema.

Vojska prolazi. Neki se zaustaviše par dana na Baumovoj pustari, ali biše mirni. Vidi se da im nije do ratovanja, već su izgubili vezu sa komandantom, pa svaki gleda kuda će i kako bi svojoj kući prispio. Većinom su od Prijedora iz Krajine Bosanske pa ne znaju puta. Propituju se gdje su i kuda bi mogli sigurnije proći. Za noć-dvi mnogi pobjegoše, a drugi odoše drugi dan Uskrsa dalje prema Modriči. Svijet se je bio uzbunio i više nego što treba, a ipak proslavismo Uskrs. Iako malo u strahu ali služba Božja je bila.

Tek drugi dan Uskrsa, oko 4-5 po podne bi pogibelji i to velike, a to su naši opet skrivili. Nijemci su bili obaviješteni da je vojska na pustari – a ovi se već izmakli-aeroplani kružili i zgledali vojsku, ali je nisu našli. Momci na cesti igrali i kad je aeroplan naišao oni u njega uprli štapovima i kišobranima i premda im je izviđač mahao maramicom (tako jedni kažu) oni se nisu htjeli razići, pa je on okružio i bacio bombe, te je došlo do velike nesreće. Kuća Ivana Pušelje sa zgradama i sa čitavom obitelji od osam članova živih i devetim u utrobi, odletila je u zrak. Isto tako i magaza trgovca Bašića u Balegovcu, razletila se na sve strane, okolne kuće jako su oštećene u crijepu i staklima. Osim poginulih dvi su ženske ranjene i te su kasnije umrle. Eto šta seoska banda zna izraziti.

Dolazi Markov dan i trebalo bi blagosloviti u Balegovcu, ali radi te nesreće, a još više neimaštine, otkazaše i bi blagoslov kod crkve. Jednima bi pravo, a jedni se buniše, premda u duši svi jednako mišljahu.

Iza Markovdana stigoše Nijemci, pa jedna četa ustali se  najprije u školi, pa kasnije priđoše na Baumovu pustaru, a druga četa ide u Odžak i tu im je bila glavna komanda sa Oberleutantom.

Poručnik Schmidt sa svoja četiri podčasnika nastani se ovdje u župskom stanu, pa iako bi malo nezgodno s njima općiti i stanovati, ipak je čovjek osjećao se sigurnim. Ostaše nekih mjesec dana i preko očekivanja, ali dođe i njima vrijeme da sele. Bilo se je lijepo smirilo dok su oni bili, i čovjek je osjećo se sigurnim, ali sada kad odoše, poče se opet vašerit kako tko hoće.

Tu ti je policija, ustaše, žandari pa se ne zna tko je komu zapovjednik, svaki sebi vlast svojata.

U ispostavi isprsio se Dr. Zdenko Odić i tu je on totum fac, još dok su bili Nijemci upleo se, a nitko ne zna tko ga postavi i od koga je ovlašćen da redi i ravna po svojoj volji. Zovu ga ustašom, logornikom i Bog te pitaj kako, a njega nije briga, on radi što hoće, plijeni žito, rakiju od Srba, dijeli seljacima tuđe, a svoje je noću prošvercao po lijepoj cijeni. Ćaćin sin, i ćaća je pljačkao pa eto i sin, a sve u ime naroda, a kad su bili tuđi režimi onda su tamo glasali, a sada eto, uvukoše se i na ovoj strani, pa dokle će, nitko ne zna.

Svijet jadni pati. Ost`o bez kukuruza p ani ovo rekviriranje ne koristi, jer žita nema. Skače cijena žita, ali badava kad ga nema. Idu u Odžak i čekaju po cijeli dan da ujagme 2-3 kilograma žita, i to je još dobro – više puta se vrate i prazni! Ima svijeta da po tri dana nemaju što jesti i to potraja sve do žetve pšenice, pa i dalje.

Iz gore  navedenog se vidi da su prvi mjeseci rata bili katastrofalni. U svakom pogledu. Kao i u većini ratnih situacija, na površinu ispliva šljam. Vrijedni i pošteni ljudi su u pravilu samozatajni. Nemaju nikakve šanse da se njihovo mišljenje i glas pročuje i prevlada. Ni naša Dubica, naravno, toga nije bila pošteđena. Ali se u drugoj polovini 1942g. stanje u Dubici i oko nje malo stabiliziralo. Ljudi su se malo privikli na novonastalu situaciju. Čak su se i    „Pravoslavci iz D. Dubice i Novog Grada naveliko vraćali iz šume, kamo su bili utekli kao odmetnici i prijavljuju se vojnim vlastima za novačenje…

To je bila velika sreća u ovim teškim vremenima i od velike koristi za naše opće dobro, mir i blagostanje u ovim krajevima.“

Prema pisanju  tadašnjeg Dubičkog župnika Branka Bilića 4. Listopada 1942g., naši vrli sumještani tog vremena, za vrijema pučke mise na blagdan  sv. Franje...

„ženske malo razgovaraju i imaju neki nevaljali običaj klečati, a ujedno  nasloniti se rukama na pod, tako da izgledaju kao na četiri noge! Malo nedostojno, malo izazovno to naćuljivanje u Božjoj kući.

Milostinju u crkvi dosta obilno daju, osobito za pokojne. Treba ovdje istaknuti da u kruh sv. Ante također dobro daju, a to znači da je onaj stup kršćanstva: milosrđe i darežljivost još čvrst, i garancija je za Božji blagoslov.

18.listopada 1942g. Nedjelja. Sv. Luka, vašar u Bos. Šamcu. Na misi u Dubici nema svijeta jer je to još od osmanlijskih vremena narod običavao na vašar ići i na igru. Ove godine na vašaru vlada „šverc“, roba je veoma skupa. I pobili su  se neki „ustaše“, pripadnici dviju pripravnih bojni, rimokatolici i muslimani. Muslimani izvukli deblji kraj, dobili i po leđima a bila su dvojica i teže ranjena vojničkim bodežom. U ovom kraju vlada nepovjerenje Hrvata-Katolika prema Hrvatima-Muslimanima, jer čuli ljudi kako Hrvati-Muslimani u zgodi izdaju, udaraju sa neprijateljima Hrvatskog naroda na stopostotne Hrvate. Na svršetku smo listopada, a lišće na stablima kao u svibnju. Čitav mjesec bio je izvanredno ugodan za sve. Narod bez pometnje otrgao kukuruz, ne u obilju, ali zato zreo, a pšenicu posijao...