PROSLAVLJEN SUPATRON ŽALOSNE GOSPE

 

Svečanom euharistijom u župnoj crkvi u četvrtak, 15. rujna proslavljen je blagdan Žalosne Gospe, supatrona župe Gornja Dubica. Misu je predvodio mnogopoštovani provincijal Bosne Srebrene fra Lovro Gavran u koncelebraciji 12 svećenika.

Riječi pozdrav i dobrodošlice uputio je župnik fra Velimir Bavrka podsjetivši da se župa za ovaj veliki blagdan pripremala duhovnom obnovom kroz tri dana. 

U svojoj prigodnoj propovijedi fra Lovro je naglasio da nakon Kristove muke i smrti na križu, Žalosna Gospa nema drugih žalosti, osim onih što joj ih uzrokuju grijesi njezine duhovne djece – grijesi nas vjernika. Upitao nas je Koliko je nama samima stalo do Božje volje i Božjeg zakona? Kojemu duhu mi pripadamo, antikristovom ili Isusovom. Na koncu svoje nadahnute pripovijedi ohrabrio nas je da molimo Boga i Blaženu Djevicu Mariju za svoje osobno obraćenje, za obraćenje naših najbližih, za obraćenje Evrope i svih kršćanskih zemalja jer smo ostali kršćani skoro samo po imenu, a kršćanskog duha je u nama premalo.

Misno slavlje svojim skladnim pjevanjem popratio je župni zbor, a župnik se na konci zahvalio svima koji su pomogli da ova 4 dana prođu što ljepše i bolje.

 

 

 

Uvod:

 Propovijed provincijala Bosne Srebrene za Žalosnu Gospu, 15. rujna 2011.

 

 

Dragi vjernici Gornje Dubice i susjednih župa!

 

Jučer smo svečano proslavili patron naše Franjevačke provincije Bosne Srebrene – svetkovinu Uzvišenja sv. Križa, a već danas slavimo drugi patron župe Gornja Dubica – blagdan Žalosne Gospe. Crkva je namjerno stavila ova dva blagdana jedan uz drugi, jer bez Kristova križa ne bi bilo ni kršćanstva ni kršćanskih svetkovina, iako je upravo Kristovo umiranje na križu bilo vrhunac svih žalosti naše nebeske Majke, Blažene Djevice Marije.

Nakon Kristove muke i smrti na križu, Žalosna Gospa nema drugih žalosti, osim onih što joj ih uzrokuju grijesi njezine duhovne djece – grijesi nas vjernika.

Naglašavam da je najviše žaloste grijesi vjernika, a ne nevjernika – jer nevjernici nisu ni prihvatili Božji poziv da postanu djeca Božja, pa nisu ni postali članovi Božje obitelji ni Marijina duhovna djeca. I njihov gubitak stvara ne malu žalost i Isusovu i Marijinu srcu, ali propast krštene duše je žalost nad žalostima. Jer kršten je čovjek već nakalemljen na Kristovo mistično tijelo. Već je postao član Crkve, tj. Božje obitelji na zemlji. Postao je građanin Kraljevstva Božjega. Njegova propast uzrokuje žalost cijeloga neba.

I mi smo često puta, umjesto radosti, stvarali bol svojoj nebeskoj Majci i našem nebeskom Ocu. Pokajmo se iskreno za sve svoje grijehe!

Ispovijedam se…

 

 

Homilija:

 

 

Draga braćo i sestre,

dragi Kristovi vjernici, štovatelji Žalosne Gospe –

nek vam je svima sretan blagdan naše nebeske Majke!

 

Prije mjesec i pol dana, 31. 07. 2011. slavili smo ovdje u G. Dubici posvetu župne crkve, skupa sa mons. fra Markom Semrenom, ali mene s Gornjom Dubicom vežu još mnogo starije prelijepe uspomene. Jer iz Dubice je bio moj bivši fočanski župnik, pokojni fra Krešimir Karlović, koji me je otpremio u sjemenište, a dvaput je u Foči bio kapelan fra Zdenko Marić, također iz ove župe. Obojica su mi ostala u lijepoj uspomeni i svaki na svoj način su mi bili uzori i posrednici svećeničkog i redovničkog poziva.

Osim toga, s Dubicom me vežu i svečani redovnički zavjeti, koje smo nas 12 fratara položili ovdje u vašoj staroj crkvi, u ruke našeg tadašnjeg provincijala, blagopokojnog fra Alojzija Ištuka, 13. travnja 1980. Sad više nema ni te stare crkve, ni tih dragih ljudi – pokoj im duši!, ali su ostale neizbrisive uspomene na njih.

Danas mi milošću Božjom nastavljamo djelo naših predaka i prisjećamo se razloga zašto su oni ovu župu sv. Josipa stavili i pod posebnu zaštitu Žalosne Gospe. To svako dijete u Dubici zna, a za one kojima to nije poznato, dobro je prisjetiti se da je Gornja Dubica više puta bila uvijena u crno – ne samo u domovinskom ratu, nego također, ali i još više, nakon II. svjetskog rata, kad su neprijatelji hrvatskoga naroda i Katoličke Crkve pobili sve muškarce starije od 15 godina, u ovom trokutu između Bosne i Save. To je bio pravi genocid, koji se još uvijek skoro nigdje ne spominje. Samo mještani ovoga kraja još uvijek nose zbog toga bol u srcu i duši. Tada su naši vjernici, skupa sa svojim svećenicima, izabrali Žalosnu Gospu za svoju nebesku zaštitnicu.

Jer i Blažena Djevica Marija, već otprije udovica, ostala je i bez svoga Sina jedinca – upravo zbog ljudske zlobe i nepravedne osude nevinoga Isusa na smrt na križu. On je umro. Znamo da je umro dobrovoljno, za naše spasenje. Ali nije dopustio da žalost slomi ni njegovu Majku Mariju, ni njegovu duhovnu braću i sestre, njegove vjernike – pa je Majci dao svoje vjernike za sinove i kćeri, a svima njima svoju Majku za majku. On je umirući odnio sa sobom našu bol i tugu, a svima nama je ostavio utjehu i nadu.

 

Tko je se nakon II. svjetskog rata mogao ponadati da će ona antikristovska pošast komunizma sama od sebe propasti i da joj neće ostati ni traga ni glasa? A eto, propade! Učinila je mnoga zla, ali je konačno i sama propala. To je Božje djelo – jer ljudska pamet i ljudska sila nisu učinile gotovo ništa da sruše komunizam. Sve što su ljudi učinili, učinili su da zaštite svoje interese, puštajući komunistima da rade što hoće. Utjeha je za mnoge stigla prekasno, ali je ipak stigla. Nama ljudima izgleda kasno, ali Bogu nikad nije kasno. Božja računica je ljudskom umu nedokučiva.

Rekoh: jedan je Antikrist pao i sam sebi slomio vrat. Komunističko bezboštvo ih je stajalo glave. Ali, nažalost, postoje i mnogi drugi Antikristi, koji su i danas jako prisutni u svijetu, pa i među nama. Domovinski rat i njegove posljedice pokazale su da mnogo bezboštva ima i među nama. Nema izričitog ateizma, ali ima mnogo indiferentizma i nemorala, ima mnogo lakomosti, mržnje, bezbožnog ponašanja i života kao da Boga nema. Takvo ponašanje traje predugo i već plaća svoj danak.

Koliko je u ratu bilo pljačke, koliko ubijanja nedužnih, koliko progona i osvajanja tuđih posjeda, koliko ucjena i nepravednih odluka – počevši od mjesnih moćnika, pa do međunarodne zajednice…! Sve to ima svoje bolne posljedice. Sve to stvara bol i žalost – ne samo nama ljudima, nego i samom Bogu i našoj nebeskoj Majci.

Ali, da ne bismo mislili da je problem u nekom drugom, vratimo se mi sami sebi!

v        Koliko je nama samima stalo do Božje volje i Božjeg zakona?

v        Gdje je danas obiteljska molitva, post i pokora?

v        Jesu li naše crkve danas punije nego što su bile prije?

v        Mi vrlo dobro znamo da Bog želi mir i slogu među svojom djecom, a tko to od nas nije u zavadi barem s nekim?

v        Zar ne postoji ni jedna osoba na svijetu s kojom ti ne razgovaraš i ne želiš je vidjeti očima?

v        Jesmo li zaista svakome oprostili učinjenu nepravdu?

v        Jesu li naše svekrve i snahe danas u većoj ljubavi nego što su bile prije?

v        Poštuju li se naši roditelji, naši djedovi i bake više nego prije?

v        Jesu li naši brakovi danas čvršći nego što su bili prije?

v        Odakle tolike rastave?

v        Odakle pijančevanje i droga?

v        Zašto je danas tako teško naći poštena mladića i čestitu djevojku, pa se ženidba odgađa preko svake mjere?

v        Odakle strah od djece i nepovjerenje u Božju providnost?

v        Zar je našim starim bilo lakše nego današnjem naraštaju?      
Zavaravamo sami sebe: uvijek je bilo teže, ali smo se mi toliko umazili, da nam sve izgleda teško i nepodnošljivo. Izgledaju nam teški i muž i žena, i roditelji i djeca. Teški smo i sami sebi. Zato i dolazi do sve češćih ubojstava i samoubojstava.

v        Zar taj današnji bezbožni duh nije također Antikristov?         
– Jest, ali i on će upropastiti sam sebe, kao što je i komunizam upropastio sam sebe.

 

Kako će današnji mentalitet upropastiti sam sebe?

– Pa zar ne čujemo svaki čas da se ne samo u Zapadnoj Evropi, nego i u Hrvatskoj, a i kod nas u Bosni i Hercegovini, stalno manje ljudi rađa, nego što ih umire? Zar to nije nacionalno samoubojstvo?

Evropa već 50 godina uvozi radnu snagu, a i Hrvatska je počela. Malo po malo – i bez ikakva rata – Evropu će zauzeti oni narodi koji imaju više povjerenja u Boga, više pouzdanja u njegovu Providnost, nego što ga imaju prepametni Evropljani. A mi se povodimo za njima.

Sve naše obitelji, dok su bile u Bosni, imale su po 5-6 djece – i nitko zbog toga nije bio gladan!, a čim prijeđoše Savu, odmah im je mnogo i troje. To je pravo samoubojstvo. Iseljavanjem ubijaš Bosnu, a prelaskom preko Save ubijaš i sam sebe.

Zar je to sreća i blagostanje koje tražiš?

Zar to nije dovoljan razlog za silnu žalost naše nebeske Majke, Žalosne Gospe?

Zar ovo nije kritičan trenutak, kad moramo svi skupa zatražiti njezinu svemoćnu zaštitu i prosvjetljenje pameti?

Čini mi se da jest. Jer, ako se ne opametimo, ako se ne obratimo, nema nam spasa! Sami ćemo sebe uništiti. Više neće biti tako važno što nam je učinio ovaj ili onaj, nego što smo učinili sami sebi.

 

Zato, braćo i sestre, molimo Boga i Blaženu Djevicu Mariju za svoje osobno obraćenje, za obraćenje naših najbližih, za obraćenje Evrope i svih kršćanskih zemalja – jer smo ostali kršćani skoro samo po imenu, a kršćanskog duha je u nama premalo. Molimo Boga da udahne svoga Duha u „suhe kosti“ naše duše (usp. Ez 37), pa da oživimo, da postanemo svjetlo svijeta i sol zemlje, da budemo nada Evrope i slava Katoličke Crkve. A bez osobnog obraćenja to nikad nećemo postići.

Neka nam Gospodin udijeli tu milost po majčinskom zagovoru naše nebeske zaštitnice, Žalosne Gospe. Amen.

Hvaljen Isus i Marija!

 

 

L. G.